Ima nešto u tom imenu bura da privlači pozornost. Zašto točno ne znam jer ne pripadam području na koje utječe i prvi put sam osjetila njezinu impozantnu snagu tijekom filmskog festivala u Trstu 2023. godine. Ipak, bura je dio našeg kulturnog nasljeđa i kao takva čak i spomenom iskazuje svoju snagu. Vjerojatno baš zato, kad me je na internetu našla marketinška kampanja za Bura film festival koji se održava po prvi put, sam odlučila kako bi bila odlična ideja posjetiti ga.
Na put krećemo rano. Da, krećemo, jer za razliku od drugih samotnih i poslovnijih posjeta filmskim festivalima, lokacija u Bakru (čitaj: na obali) uspjela je primamiti i prijateljicu. Krećemo ranom zorom, tj. u 6 ujutro tj. 6:30 dok se spremimo i zaista krenemo i pičimo put Bakra. Imamo sreće što uspijemo izbjeći gužvu na naplatnim rampama i unatoč pojačanom prometu na autoputu uz još blago jutarnje sunce klizimo prema obali.
Nakon veoma kratkih dva sata ugledamo onaj uzbudljivi traćak mora koji je obavezno popraćen uzvikom i divljenjem: More! Pitam se tada i svaki dan nakon toga – zašto, pobogu, more ne posjećujemo češće kad je tako blizu. Pametan odgovor nemamo ni jedna ni druga. U Bakar stižemo nije ni 9 ujutro. U gradu je mirno i dvije glasne posjetiteljke iz Zagreba jedino su što se čuje. Da smanjimo doživljaj, sjedamo na kavu i uživamo u pogledu na mirnu uvalu koju sunce tek budi.
BAZEN BESKRAJA (Infinity pool, 2023)
Imamo vremena do 14 sati kada se obje veselimo filmu Bazen beskraja (Infinity pool, 2023) koji će se prikazivati u Kaštelu u Bakru, a kad padne mrak na poljima Hroljeva ja se posebno veselim filmu La Chimera koji sam propustila na prošlogodišnjoj Veneciji. Prije toga ima vremena za kupanje u Kostreni, a u pauzi između filmova i za okrepu u lokalnoj ribarnici.
Da bismo prisustvovale projekciji filma Bazen beskraja u sklopu Bura filmskog festivala, žurile smo strmim sunčanim ulicama prema staroj frankopanskoj utvrdi. Na ulazu nas djevojka usmjerava prema sobi za projekciju govoreći da slijedimo zvuk. Nešto što je lakše reći nego učiniti jer se Kaštel preuređuje i nije jasno koje stepenice sa skelama treba upotrijebiti. Kada nađemo prave, ulazimo u prostoriju koju u pozadini obasjava sunce, a film se prikazuje na… TV-u.
Publika je minimalna – uz nas dvije još (pretpostavljam) 5-6 organizatora i poznanika. Film taman počinje i čini mi se da se radi o piratskoj verziji malo znanog uratka sina obožavanog Davida – Brandona Cronenberga. Nema veze. Prva je godina festivala i na neki način je fora biti dio njegovih početaka. Možda ćemo za deset godina sa nostalgijom govoriti o tome kako smo te inauguralne gledali film na TV-u. Možda.
Film ću u svakom slučaju, pamtiti, ali ne po dobrome. Bazen beskraja započinje poput mnogih već viđenih eat-the-rich ekranizacija. Hrvatski jezik još nema prihvaćen prijevod, a i ja se dvojim između i bogati plaču i kapitalizam jede svoju djecu. Bilo kako bilo, ako ste gledali filmove poput Trokut tuge, Meni ili Palača, spasite se ovog pretencioznog čemera.
Aleksander Skarsgard glumi Jamesa Fostera – umišljenog pisca koji je morao oženiti kći izdavača kako bi izdao svoj izbljuvak od romana i sada, već godinama traži inspiraciju za nastavak. Zbog toga se on i njegova supruga (Cleopatra Coleman) nalaze u izmišljenoj zemlji Li Tolqa. Ovdje se sprijatelje s Albanom i Gabi (Mia Goth) – koja je velika Fosterova obožavateljica i odluče za ludi provod izvan granica hotela.
Jasno je od samog početka da su granice hotela i granice prividno normalnog života. Brandon Cronenberg nam naznake paranormalnog daje putem grotesknih maski koje su tradicionalni artefakti lokalnog stanovništva, a zapravo izgledaju kao replike lica iz filma njegovog oca Zločini budućnosti. Vanjski svijet u koji je odlučio ubaciti svoje likove postavljen je na sramotno uvredljivim idejama primitivizma. Čak i ako je odlučio da ne vrijeđa neku naciju izravno, blagom preinakom tajlandskog pisma i izmišljenim jezikom on svejedno daje zaključiti koji je njegov stav o manje dobrostojećem stanovništvu egzotičnih država kroz oko zapadnjačkog bijelca.
Da ne otkrivam ‘zaplet’ filma, mogu reći da je Bazen beskraja jedno bogataško iživljavanje. U svijetu super-bogatih gdje zahvaljujući novcu ništa nije izazov i ništa nije uzbudljivo, perverzija i dekadencija su jedini preostali ispušni ventili. Ovaj film ostavlja onaj iritantan dojam prepotencije koji te izaziva da se zgroziš nad maštom autora i tako pokažeš svoju uskogrudnu percepciju svijeta.
Ali nema ništa zadrto u obezvrjeđivanju ovog filma jer on osim izvedbe i karizme Mije Goth nema jedan vrijedan doprinos umjetnosti ili kulturi. Ovo je prepisani uradak ionako lijenih ostvarenja koji se čini kao nešto što bi ‘elite’ ponijele sa sobom u ladanjski klub pa nakon gledanja jedni druge tapšali na lukavo osmišljenim uvredama kojima se zapravo ponose.
LA CHIMERA (2023)
La Chimera s druge strane zvijer je potpuno druge vrste. Kao prvo, mjesto projekcije bilo je puno prihvatljivije. Veliko platno (po kojem je Bura film festival i dobio ime jer ga je bura zamalo odnijela jedne godine) bilo je smješteno na livadi Hroljevo na kojoj je večernji povjetarac tjerao sparinu i davao osjećaj olakšanja nakon dugog, vrućeg dana.
Josh O’Connor u glavnoj ulozi osvaja iz prve. Ipak je to jedan od vodećih glumaca u usponu. Nježnost kojom pristupa većini uloga u kojim sam ga imala priliku vidjeti prisutna je i u La Chimeri. Arthur je jedini Englez u društvu Talijana i zbog slabog talijanskog i drugačije kulture, on je uvijek pomalo izdvojen, pomalo čudan, pomalo usamljen.
S društvom odrpanaca s kojima provodi vrijeme spaja ga zajednička kriminalna djelatnost pljačkanja grobnica i zarađivanje na vrijednim povijesnim artefaktima. Ali bilo bi uskogrudno reći da je film redateljice i scenaristice Alice Rohrwacher o pljačkanju grobova. On je poetički izričaj nečega što je i meni bilo teško shvatiti. Nisam jedina, ali sam u manjini.
Kritičari su film podigli u nebesa i o njemu se priča već duže od godinu dana, iako u kino distribuciju kreće tek za nekoliko tjedana. La Chimera već od samog naslova daje dojam misterije i antike. Sam film meni se činio kao miks dvadesetih, osamdesetih i nekog paralelnog svemira današnjice. U filmu se ne govori mnogo, a ono malo što je izrečeno zatvoreno je u svom svijetu. Publici se danas previše podilazi i objašnjava, ali ovdje nedostaje nekog oslonca oko kojeg možemo interpretirati ono što vidimo.
Više od dva sata pratimo Arthura kako se svađa i miri sa svojim tombarolima, kako iskorištava vrijeme i novac starice koja čeka povratak svoje kćeri u koju je i on bio zaljubljen i kako traži način kako nastaviti život nakon njezinog gubitka. Najzanimljivija scena dolazi pred sam kraj kad Arthur otkriva zajednicu žena koje su od zatvorenog kolodvora napravile za sebe kohabitacijski dom, ali Arthur ne ostaje tamo dovoljno dugo da bismo u njemu mogli uživati.
La Chimera film je sanjive kvalitete, ali nije nužno podložan interpretaciji značenja tog sna. Korištenje talijanskog jezika u većini filma dodaje dojmu da se Arthur našao u nekom začaranom svijetu. Nažalost scenarij nam ne dopušta da u njega prodremo dublje – kako u svijet tako i u sam glavni lik. A time što nas zadržava na površini čini da i film nakon gledanja olako iščezne.