Infantilizacija jednog razvoda
Nina Violić u svom prvijencu Baci se na pod želi ravnomjerno i pravedno prikazati posljednjih 30 minuta braka iz 3 različite perspektive. No jedino što nudi su površne generalizacije kartonskih ličnosti.
Prvi kadar filma Baci se na pod započinje snimkom unutrašnjosti prazne kutije. Do kraja filma, postaje očito da je ona bila simbol zarobljenosti u situaciji, uštogljenosti društva, praznine unutar braka. Jedino što kutiju ispunjava je dijete Igor koji ju koristi za igru. Veoma nesuptilno Igor je taj koji unosi smisao u isprazne živote glavnih likova. U njegovoj kutiji žive zrnca prašine – njegovi “najbolji prijatelji” i glavni motiv Igorove priče. Igorovoj igri s prašinom pridano je puno previše pažnje koja se ispoljava predugim scenama maketa i lutkica. Igorov doživljaj odnosa svojih roditelja Violić tretira predvidljivim, lijenim kadriranjem iz ‘dječje perspektive’ bez da iti jednom uspije pokazati nemir u njegovom životu. Nakon dvadesetominutne muke po maketama, postaje jasno da se njima ništa pametno nema za reći. Zapravo gledamo prvu verziju školske zadaćnice koja želi biti razvodni Rašomon (Rashomon, 1952).
Violić sada podiže kameru iz dječje perspektive i prati tatu. U očevoj priči, glavni motiv je teta Maggie čija otkačena pojava naizgled ne pripada u ovaj ozbiljan film. Ali sudeći po prvoloptaškim odlukama redateljice, razlog zbog kojeg ju muž dovodi u goste je da svojoj ženi pokaže (dokaže) koja sudbina čeka neudane žene. Maggien nadimak je ‘Partijanerica’, ali sada za sebe kaže da je samo stara i debela. Obiteljski stan u kojem se nadala umiroviti otimaju joj vlastiti nećaci. Zar ne vidiš, kao da muž želi poručiti svojoj ženi, kako ćeš završiti ako me ostaviš?
Na koncu filma Baci se na pod, dolazi i ženina perspektiva. Nažalost, do tada ne samo da je film već iscrpio i zadnju mrvicu zanimanja svojim infantilnim zapletima, nego je i ženu dvaput prikazao kao neurotičnu, nerazumnu djevojčicu koja se neprestano navirkuje iza okvira vrata. Violić ne poduzima ništa kako bi taj dojam obrnula naglavačke već ciljano ženu prikazuje samo kako nemoćnu žrtvu. Za glavni motiv ženine priče, Violić odabire samotnog čovjeka na krovu susjedne zgrade kojeg ona promatra sa svog balkona. Ma, je li on možda simbol njezinog beznađa? Jer ona ako još malo ostane u ovom braku, poželjet će se baciti sa zgrade. I vidi ti to! Kada ona zaista smogne snage otići, policija je odvela skakača na sigurno i na njegovom mjestu postavljen je plakat lica žene.
Violić se prema svakoj priči svojeg filma postavlja zaštitnički, baš kao majka koja želi pravedno razdijeliti neku slasticu. Ali u pomanjkanju zauzimanja za bilo čiju stranu, preostaje joj film nakititi umjetničkim kadrovima, scenarij otrcanim frazama i likove karakternim stereotipovima. Jedino o kome uspije nešto konkretno reći je o sebi kao redateljici i scenaristici čijih je 77 minuta trajanja filma 77 punih minuta predugo.