Vjerovali ili ne, ali na svijetu zaista postoji filmski festival imena Zlatna marelica, a odvija se u glavnom gradu Armenije, Erevanu. Ove godine održavao se od 10. do 17. srpnja, a ja sam slučajno u to vrijeme bila u Armeniji. Zahvaljujući suradnji sa stranicom Film Fest Report, uspjela sam dobiti i akreditaciju za festival. Uz druge obaveze, nisam mogla pogledati najzvučnije naslove kao Kuća od krhotina (A House Made of Splinters, 2022) ili Trokut tuge (Triangle of Sadness, 2022). Svejedno, uspjela sam uloviti filmove koje ne bih drugačije imala priliku pogledati. Slijede kratki osvrti na odgledano.
REPUBLIKA TIŠINE (REPUBLIC OF SILENCE, 2021)
Ovaj film patio je zbog moje neispavanosti i neorganiziranosti. Zapravo, prvi dan uopće nisam planirala posjetiti festival jer smo putovali cijelu noć i u Erevan sletjeli tek u 6 ujutro. Ipak, navečer sam se dobro osjećala, pa sam krenula potražiti svoju akreditaciju i plan mi je bio pogledati blok kratkih filmova iz regije.
Nažalost, krivo sam pohvatala dvorane i našla se pred kinom Moskva baš kada je počinjao ovaj film. Kao što rekoh, neispavanost i neorganizacija učinili su svoje. Podigla sam stopala na sjedalo ispred i unutar nekoliko minuta potpuno zaspala. Ni prvi ni zadnji put, ali neki pametniji osvrt osim da je film bio dug i iscjepkan ne mogu dati. Koliko je to realan osvrt, tko zna?
JA NISAM LAKIT (I’M NOT LAKIT, 2021)
Drugi dan, pametnije. Došla sam pred pravu dvoranu na pravi film. Jako volim priče s bliskog istoka, pa me ovaj film o Libanonu i Palestini s razlogom privukao. A zapravo je ispalo da je to više nego intimni dokumentarac o mladiću imena Saleh koji zbog brutalnih libanonskih zakona nema pravo na nikakve papire o sebi i svom identitetu.
To znači da nije mogao upisati školu, da ne može naći posao i da u biti ne postoji na ovome svijetu. S razlogom Saleh Libanonom hoda poput zbunjenog duha. Koliko god da je star (a ni to nije sigurno) još uvijek nije uspio prihvatiti limb u kojem se nalazi. A zašto mu se to događa? Jer službeno nema oca, a time ni pravo na državljanstvo.
ISPIT (THE EXAM, 2021)
Još jedan naslov regionalne konkurencije, Ispit je film o djevojci Rojin koja piše maturu. Ako ne napiše dovoljno dobro da upiše faks, vjenčat će se za odabranog ženika. Njezina sestra Shilan čini sve i više nego što je u njezinoj moći da spriječi taj dogovoreni brak. Ona plaća lokalnom biznismenu da sestra tijekom ispita dobije odgovore.
Zanimljiv je način na koji se priča gradi. Njihovi pokušaji varanja sustava odvijaju se poput noir trilera. Rojin za Bluetooth prijenos oko sebe mota žice kao da navlači samoubilačku bombu. Shilan razmjenjuje mobitele, kopije ispita, pa čak i prenosi odgovore svojoj sestri. Iz samog tona filma očito je da kraj neće donijeti mnogo utjehe.
VLASTITA SOBA (A ROOM OF MY OWN, 2022)
Gruzijski film nagovorile su me pogledati cure koje su sa mnom došle na festival. Mene ovaj film s LGBT scenama nije pretjerano privlačio, ali kada sam već imala društvo, kako da ih odbijem? Na kraju sam ja izašla prilično zadovoljna, a one razočarane. Imaju razloga. Vlastita soba film je o djevojci sa sela kojoj je društvo presudilo. Ona je odbačena i primorana na bijeg u grad dok se njezin zaručnik ne vrati. Tamo upoznaje Megi svjetskih pogleda i počinje se opuštati.
Priča između njih dvije već je viđena i stoput ispričana i zaista, gay scene tu su samo da bi se film nečime istaknuo. Ali onda kada se ne trudi biti poseban i zamijećen govori mnogo o gruzijskom društvu, o upoznavanju samog sebe i na kraju, zauzimanju za sebe bez obzira na posljedice.
VATRENA LJUBAV (FIRE OF LOVE, 2022)
Kako to inače biva, film koji najviše iščekuješ ispadne mlak. O Vatrenoj ljubavi nadugo i naširoko piše se od premijere na Sundanceu početkom godine tako da sam se jako obradovala kad sam vidjela da ću ga dobiti priliku vidjeti na Zlatnoj marelici. Koga ne bi privukla priča o ljubavnicima koji su više nego jedno u drugo zaljubljeni u vulkane?
Nažalost, način pričanja bio je taj koji me razočarao i dosađivao mi. Korištene su arhivske snimke Mauricea i Katie Krafft i razni umjetnički prikazi vulkana preko kojih je patnički priču čitala Miranda July. Kao da se pretjerano trudila da zaplačem na njihovu priču, bez da sam dobila za to iskreni povod. Edukativno i zanimljivo. Možda za dokumentarac National Geographica ni ne treba biti drugačije.