Ili umreš kao nitko i ništa, ili dovoljno dugo doživiš da postaneš netko.
Parafrazirat ću recenziju Paula Schradera na ovaj film: Volim ironiju. Volim cinizam. Volim li kad se ironija i cinizam koriste kako bi se prodao multimilijunski proizvod i korporacija te spasile guzice ljudi koji rade lošu umjetnost i prodaju ju kao dobru zabavu? Baš i ne, iskreno.
Ono zbog čega uspijevamo i dalje gledati filmove na načine na koje želimo, bilo to kino ili streaming servisi, ali i zbog čega su nam oni dostupni, je film kao što je Deadpool i Wolverine (Deadpool & Wolverine, 2024). I to mi je jasno. Ono što su nekada bili vesterni, danas su to filmovi o superherojima. I to je super i to je okej. Vesterni su znali svoj rok trajanja i onakvi kakvi su bili tokom 50-ih i 60-ih i moralo se promijeniti. Stoga, danas više nisu što su nekad bili, iako se neki svom silom trude da to tako bude (kašalj, Kevin Costner, kašalj).
Sav teret filmova o superherojima od 2008. godine nadalje preuzeo je Marvel, kao golema korporacija koja nam daje proizvode pop-kulture više od pola stoljeća. Na Marvel i MCU pao je težak zadatak. Bilo im je lijepo dok su svi hvalili te filmove i dok su oni zarađivali, ali kad su se stvari pomalo okrenule, i glavešinama u Marvelu bilo je jasno – šit, moramo nešto promijeniti.
Tu na scenu stupa Ryan Reynolds i Deadpool (2016). Autorefleksivna verzija Reynoldsa kao zabavljača i zvijezde Holywooda, Deadpool je postigao veliki uspjeh kad je kao samostalni film izašao 2016. godine. Naravno, to znači i nastavke. I Deadpool je sasvim okej film, naporan kako ide prema kraju, ali to je obilježje većine filmova ove vrste, iako sam Deadpool nije bio tog MCU-a, i po pravima (X-Men i Deadpool držao je FOX, kojeg kasnije preuzima Disney).
A to sve znači sljedeće: netko se fino dosjetio, uslijed poraznih kritika i rezultata na kino blagajnama MCU filmova od izlaska Avengers: Endgame da je jedini spas MCU-a Reynolds i njegov antijunak u superherojskom svijetu. Jer ionako ga treba opet upotrijebiti. U ovom trenutku to je u prijevodu značilo: idemo se sprdati sa sobom i u biti reći kako smo mi loši. Jer nema boljega.
Deadpool, kao lik, u novom je filmu totalno u bedu. On za sebe misli da je najgori i to je jako kul. Sve dok mislite da ste najgori, doći će i vaš frend Wolverine i on će se svađati s vama i reći vam da vi jeste najgori, a on u sebi šuti i zapravo misli kako je on najgori. U onim pauzama od blebetanja Deadpoola, naravno, kaže i Wolverine da je on baš najgori mogući superjunak, samo na drukčiji i puno stoičniji način.
U tom nadmetanju ove dvojice, dok se u tijeku filmu niže cijela galerija ostalih likova iz stripovske – filmovske kolekcije kojeg nekako odlikuje karakteristika odbačenih i ocrnjenih, ima zabave, to je bez sumnje. Ali nekoliko uspješnih fora više su geg i par momenata inspiracije ili scenarista ili glumaca.
Nije ovo bezvezan scenarij, postoji čak i emotivni throughline filma, međutim kad je glavna osnova filma reći da je sve što nam je Marvel servirao zapravo totalan užas i zapravo lijenost osoba koji su odgovorni za ovaj svijet, onda i sam film koji se time bavi ispada lijeno. Pljuvat ćemo po sebi jer je to jedini način da kupite naš novi proizvod? Da, to nam je jedini forte.
To jako podsjeća i na jedan film od prošle godine, a gle čuda, to je Barbie. Ali dok Barbie hrabro kroči (s podijeljenim rezultatima) u ideološku bitku s jasno postavljenom feminističkom idejom, postavljenim odnosima muškaraca i žena u pravom svijetu, ovaj film je ideološki totalno prazan. Ne znači da uvijek zabava treba imati ideju, ali ako je poruka svake scene i linija dijaloga to da je sve sranje i da je ljudima iz Marvela jedini cilj napraviti što će donijeti lovu i natjerati ljude da daju novac za kupnju proizvoda, kakav god da on bio, a da to u sebi nema imalo trunke inspiracije i života, koji je smisao svega?
Popularno je danas biti defetist i misliti sve najgore o sebi. Zabavno je, u pravilu. I samom sebi to mi je neki put najveća zabava. Ali ako se išta može naučiti od Deadpoola i Wolverinea, onda je to da nemojte učiti od njih. Oni su naravno, spasili svijet, i nisam vam ništa spoilao na taj način. Jedini SPOILER (!!!) je da ga ovaj put spašavaju tako što su na kraju prepoznali da su zbilja užasne osobe koje ne zaslužuju živjeti. Jer dok god dovoljno puta ponovite da ste užasni, sve će se popraviti, zar ne? Nekako sumnjam u to.