Kratko se ozbiljnije bavim filmom. Čak i prekratko filmovima „naših“ područja. Ali nije teško uočiti da je rat još uvijek dominantna tema. Tako je i u filmu Damira Markovine Dezerteri. U njemu se autor vraća u ratom zahvaćeni Mostar i hvata u koštac sa sjećanjima koje ima na bezbrižnu mladost i svjedočenjima svojih školskih prijatelja koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove.
Film Dezerteri započinje kadrom rušenja Starog mosta u Mostaru kojeg vrlo brzo zamjenjuju idilični kadrovi ljetnih razbibriga na rijeci Neretvi. Tu su luft-madraci, izležavanje na plaži, vratolomije s mosta. I gorko sjećanje na razredne kolege koji su sa zajedničke slike razdvojeni u druge razrede – one utemeljene na etničkoj pripadnosti.
Slike iz prošlosti Markovina upotpunjuje naizgled nezanimljivim, čak možda i slučajnim snimkama suvremenog Mostara. Preko njih čitaju se pisma koja je autor dobivao od svojih prijatelja u Italiji, Švedskoj ili Turskoj. Ona su puna čežnje za vezom među prijateljima koja je postojala, a sada je – silom prilika – rastegnuta, ako ne i raskinuta.
Osobe koje mu pišu su ljudi kojima su porušeni temelji baš kao što je na početku urušen Stari most. Nije se urušio samo njihov svijet već i njihov svjetonazor. Zato se gorko pitaju: „s kim smo mi to živjeli“ i zavjetuju se da odustaju od vrline kao što je oprost jer ju nitko na svijetu nema, pa ju ni oni ne žele.
Ali ono što film Dezerteri čini pamtljivim mnogo je više od ogorčenja ratom i izgnanstvom. Postoji neka struna nade ispod svih tih tmurnih slika. Nju potvrđuje i sam autor koji u Mostaru nije često boravio do trenutka kada je odlučio snimiti film. Njegovo se mišljenje o Mostaru nakon 18-ak mjeseci rada na filmu promijenilo i govori kako je optimističan nakon svog podužeg boravka u gradu.
Možda baš zato odabire film završiti snimkom skoka s obnovljenog mosta. Njegovo sjećanje na mjesto na kojem je odrastao je bolno, ali mlade generacije grade mostove? Lijepo. Romantično čak. Ali nedostajalo mi je barem malo zrcalo u stvari koje danas mladima oduzimaju nadu. One nisu raketiranje već reketarenje. Ali te rane je puno teže uspješno vizualizirati na filmu.