Svaki je filmofil iščekivao film Digger s manje ili više entuzijazma. Voljeli ili mrzili Toma Cruisea ili ga odbacivali kao nevažnu akcijsku figuru, njegova suradnja s, odnedavno ipak posrnulim, Iñárrituom svakako je intrigantna. Prvi poster zaigranih slova naslova koja imitiraju ljudsku figuru u teksaškim čizmama i nose lopatu jasno odstupa od Toma Cruisea kao nosioca sljedećeg nastavka Nemoguće misije ili sličnog akcijskog uratka. Onda su stigle prve vijesti o Tomu Cruise iza praktički neprepoznatljive maske i interes se činio zagarantiran.
Sada znamo da Cruise i Iñárritu i njihov film o beskrajnoj aroganciji multimilijunaša i katastrofičnom utjecaju vađenja nafte na naš planet ipak nisu magnet za kino publiku kao što se mislilo. Djelomično je to rezultat predug produkcijski put priče koja ipak kasni tih deset godina koliko je provela u nastajanju.
Digger je, da odmah prijeđemo na spoilere, film u filmu, tj. film o izvedbi kazališne predstave i backstageu. U kazališnoj predstavi pratimo naslovnog junaka kako pokušava otkloniti negativne posljedice koje je njegova kompanija uzrokovala bušenjem nafte na Grenlandu. Komad permafrosta se odlomio i udario u Europu uzrokujući poplave, cunamije i velike ljudske žrtve, a on traži spin koji bi ušutkao javno negodovanje protiv njega i bušenja.
S druge strane predstave Curtis – glumac koji igra Diggera – je ozlojeđen što se pozornica prepušta ovom uništavatelju i neprestano se prepire oko detalja koje predstava ne prenosi točno. To dobiva prizvuk samog Iñárritua koji prodikuje gledateljima da i njegov film gledaju sa zrnom soli. Ako mu se čini pretjeran to je zato što se ujedno i ruga stvarnosti u kojoj živimo i nagovješta posljedice bahatog bogaćenja nauštrb prirode.
Iñárrituva arogancija i samodopadnost koja izvire iz filma glavni je krivac negativnih recenzija koje je Digger nakupio od većine kritičara. Pogotovo zato što se čini svjestan da nema razrađenu radnju, pa ju je zato pretvorio u predstavu, a onda uveo i backstage kojeg također nije dovoljno razradio, ali je uveo i figuru u liku Jesseja Plemonsa koja nam na kraju drzi govor o tome kako bismo trebali shvatiti film, pardon, predstavu.
Ipak, s vremenskim odmakom intenzitet poruka koje nam film želi poslati u postaje suptilniji, a u sjećanju ostaju bogate slike scenografije, pamtljive glumačke izvedbe i prostor da se razne razine filma dublje analiziraju. Zbog toga ne čudi što mnogi fanovi na društvenim mrežama likuju kako će se Digger smatrati klasikom i kako su baš oni to prvi otkrili.
Tom Cruise bez rezerve i inhibicija ostvaruje ulogu dostojnu Oscara iako je mnoge takve već izveo u puno boljim djelima, ali kvaliteta filma nije uvjet njegovog uspjeha. Divno je vidjeti i versatilnog Riza Ahmeda kako u ovoj čorbi zadivljuje sa jednom od svojih boljih izvedbi i s Cruiseom rame uz rame nosi ovaj film.
Digger nije loš film, samo nije fenomenalan. U njemu se uz obilnu maštu redatelja vidi i njegova pozamašna taština. Uz pamtljive izvedbe ima i dosta samodopadnog prenaglašavanja. Točno je kada se memovi rugaju da gledatelji traže više jedinstvenog sadržaja, a onda taj isti popljuju. Pamtili ga ili ne sljedećih 10 godina, ovakvih originalnih ideja nam u idućih 10 godina treba sve više i više.
OCJENA:
