Kad god vidim da se radnja nekog filma odvija na Bliskom istoku, uvijek se upecam. I ne, ne kažem to zato što je glavni lik filma Gaza mon amour ribar. Ima nešto u tom spoju pustinjskih boja, užeglog poda, fine hrane i nepoznate kulture koji su jednako toliko prepoznatljivi koliko i neobični koji me uvijek privuče. A da ne govorim da se jedan od redatelja braće Nasser zove Tarzan! Možda ste vi profinjenije sorte kad dođe do odabira filmova, ali meni je i ovo dovoljno.
Iz najave filma očekivala sam jednu mirnu, dirljivu priču o muškarcu u šezdesetima koji se zaljubljuje u kolegicu s tržnice i po prvi (OK, u filmu saznamo da je po drugi) put u životu razmišlja o ženidbi. Ali naravno, da nije sve tako jednostavno kad se živi u Gazi. Pogotovo ako tijekom te romantičarske sjete ribar nabasa na antički kip koji onda odluči sakriti u ormaru.
I tako taj grčki kip postaje glavni pokretač radnje. On onemugućava Issinoj sestri da ga predstavi izabranim udavačama te privlači neželjenu pažnju palestinske vojske koja Issu nakratko vodi u zatvor. Zahvaljujući kipu redatelji nas podsjećaju na probleme, kočnice i granice s kojima se individualac susreće kada živi u muslimanskom, okupiranom društvu bez da se previše eksplicitno referiraju na društveno-političku scenu, kao suočavanje individualca sa vlastitom psiho-fizičkom konstitucijom na duhovit način.
Gaza mon amour nas putem romantične zavrzlame uvodi u intimnu priču o ljudima i nadoru čije najosnovnije i najnevinije potrebe koči vojska, politika, ali i društvo. Film je prožet noćnim, plavkastim tonovima, a povremeni humor obasjava ovu mirnu baladu o ljubavi, domovini i slobodi.
OCJENA:
