Ne znam kako vi, ali ja božićne reklame gledam s papirnatim maramicama nadohvat ruke. Čak i onda kad znam da namjerno manipuliraju mojim emocijama za svoj profit, ne mogu si pomoći Kod nas one još nisu dosegle te bogate produkcije i istančano ispletene priče koje stežu srce. Na reklamu za Lidl iz Irske ja svaki put zašmrcam, a vi se usudite ako ste hrabri:
Kada sam čitala opis filma Jeka (Bergmál, 2019) na stranicama Zagreb film festivala zapravo sam očekivala da ću ovaj film neobavezno pogledati uz jutarnju kavu kao skupinu božičnih reklama smještenih na Islandu. Ipak, već od scene gdje dvoje pogrebnika (ako ne i prije) priprema lijes u crkvi, bilo mi je jasno da će ovaj vinjetirani film biti više od nakupine jeftinih nježnosti.
Neka vas ne preplaši tehnička priroda filma Jeka. Emocije koje scenarist i redatelj Rúnar Rúnarsson bira prikazati instinktivno se razumiju i zbog njih je film lako pratiti. Ono što će privući svakoga su ljudi u kojima se možemo prepoznati kao što su brati i sestra koji se prepiru oko obiteljske božične večere, ljudi za koje znamo da postoje ali ih pokušavamo zaboraviti kao što je ovisnik o drogi, situacije koje nam se možda nikad neće dogoditi kao što je spaljivanje obiteljske kuće ali u kojoj su međuljuski odnosi svevremeni.
Neću se složiti s nekoliko kritičara koji film opisuju kao sklop 56 nepovezanih scena iz islandskog društva. Iako se niti jedan od likova ne prenosi iz jedne scene u drugu, ove priče tematski nerazdvojno povezuju težnje za prihvaćanjem, želje za razumijevanjem, ljubavi prema sebi, svom poslu i drugima, te nezaobilazne teme obitelji koja na jedan ili drugi način, a posebice ako se usporede prva i poslijednja scena, prožima cijelu srž filma.
Iako je radnja smještena oko Božića, ovaj film može se gledati bilo kad jer ono što ima za reći, pokazati, dokumentirati i prenijeti dira u srce tijekom cijele godine.
OCJENA:
