Kvadrat (The Square) je jedan od onih filmova koji se može opisati kao “jedan od onih filmova”. Zbog nejake povezanosti scena koje film čine cjelinom, njegovo je trajanje predugo za samo uživanje u filmu. U dva sata i trideset minuta Kvadrat nudi pregršt scena detalja i zapleta koji ne vode film nekom logičnom zaključku koliko i gledatelja pompoznom analiziranju. Ali to mu samo ide u prilog.
Kao i drugi uratci redatelja Rubena Östlunda od kojih je najpoznatiji Turist (Force Majeure, 2015) i Kvadrat se bavi pitanjima maskuliniteta, te traženjem i gubitkom muževnosti. Film započinje scenom u kojoj glavni junak (ili antijunak ovisno o tumačenju) Christian dobije nalet adrenalina nakon što pomogne ženi na ulici koji ga protrese iz njegove uglađene inercije. Kad se ispostavi da on niti nije nikome pomogao nego je samo opljačkan, njemu nije dovoljno što se osjetio živim. On postaje osvetnik za onim što mu se kroz film pokaže najmilijim: novčanikom i mobitelom.
Empire Magazine film slikovito opisuje kao pad i raspad samozadovoljnog libreala. Christian svakom scenom sve više propada su svoje licemjerje i samodopadnost. Njegov svijet načet početnom pljačkom urušava se na ljubavnom, prijateljskom, poslovnom kao i obiteljskom polju, a on sam postaje sve jadniji i jadniji u svojoj bojažljivosti i taštini.
Film naslov dobio po istoimenoj izložbi čije postavljanje započinje film. Ipak, Christian njezino otvaranje ne dočeka na mjestu od kojeg je sve počelo. Kvadrat, ide objašnjenje, “je utočište povjerenja i brige. Unutar njega svi dijelimo jednaka prava i obveze.” Naziv filma na engleskom implicira i trg na kojem priča filma uostalom i započinje, pa Kvadrat nije samo obris na tlu već se širi kroz cijeli film i dotiče pitanja društvene i osobne odgovornosti.
Kvadrat je veoma gledljiv i vrlo zanimljiv film kojem će većina gledatelja voljno dati pažnju koju zaslužuje makar se zadnjih pola sata vrpoljili u sjedalu, ali samo okorjeli “kulturni lešinari” kako ih prevode u filmu vraćat će mu se više puta.
OCJENA:
