Veselila sam se filmu Mauritanac jer me veseli hollywoodski uspjeh francuskog glumca alžirskog podrijetla Tahara Rahima. U novije vrijeme je povlašteni hollywoodski status europske glumačke škole rezerviran za glumice poput Juliette Binoche, Marion Cortillard ili Julie Delpy. Davno su prošli dani Gerarda Depardieua ili Jeana Renoa.
Veselila sam se i temi – koliko je god to moguće reći za prikaz iza zavjese gnjusnog Guantanama. Filmski, tema o zatvoreniku pritvorenom bez optužbe u nešto stično eksperimentalnom eksterminacijskom logoru, je u najmanju ruku zanimljiva. Kada se oko zatvorenog Mauritanca okupi tip odvjetnica koje se bore za pravdu i ljudska prava, a vlada SAD-a uroti da ga što prije makne sa scene priča može početi.
Nisam očekivala da će film Mauritanac biti previše intelektualan, ali sam zbog foršpana očekivala da će biti uzbudljiv. Malo dobrih ljudi za 21. stoljeće. Glumačka postava ulijeva neupitno povjerenje. Jodie Foster igra predanu odvjetnicu naslovnog Mauritanca, a Shailene Woodley njezinu ponekad praznoglavu pomoćnicu. Dok Benedict Cumberbatch u iskoraku od svojih uobičajenih uloga intrigantnog dobrice glumi tužitelja koji radi za vladu SAD-a.
Tijekom filma najdraže mi je bilo vidjeti kao se Woodley profilira u briljantnu glumicu – čas curu iz pozadine, čas srne ispred jurećeg automobila, čas nepokolebljive borkinje za ljudska prava. Jedini bolji od nje bio je Rahim koji je ponekad samo trzajem obraza ili sklapanjem očio prenio više nego iti jedna riječ izgovorena u Mauritancu.
I onda, kakav je Mauritanac? Ha, onako. U foršpanu su prikazani svi bitniji sukobi i informacije kao i svaki zaple. Ako ćemo Mauritanca gledati kao seminar o glumi s Jodie Foster, onda se tu ima mnogo za vidjeti. Sa svakim od drugih glavnih glumaca, Jodie se u jednom trenutku nađe u dijalogu i ako uživate u scenskim vježbama, ti su trenutci odlični.
Ali sama filmska priča Mauritanca širi se preširoko da bi uspjela izazvati posebne emocije. U jednom trenutku svjedočimo religioznom osobnom životu Cumberbatcha, a u drugom nepostojećem privatnom životu Foster, pa onda rez na obiteljske nedaće Woodley i odmah na zatvorska iskustva Rahima. Imamo li mi ovdje za koga ne navijati? Pa čak je i jedan od zaštitara dobrica. Tko je antagonist? Tko želimo da pobijedi?
To saznajemo na samome kraju kada u više od pet minuta čitamo kartice i kartice teksta s objašnjenjima o tome što se događalo u Guantanamu i Mauritancu i sa suđenjem i s njegovim odvjetnicima… Svaki film koji ovisi o pisanim objašnjenjima na kraju očito nije obradio zadanu temu.
I dok mi je drago vidjeti Rahima na velikom platnu, ova kompleksna i dirljiva tema bila bi bolje predstavljena u više nastavaka televizijske serije. Ovako nas Mauritanac samo dezorijentira kao da je cenzurirani vladin spis, a ne intimni pogled u najtamnije iskustvo života jednog čovjeka.
OCJENA:
