Vrlo brzo mi je bilo jasno kako je Moj rođak Vinny (My cousin Vinny, 1992) postao jedan od najgledanijih filmova mog djetinjstva. Imao je sve što je curica u devedesetima trebala. Slatkog Karate Kida (Ralph Macchio) u ulozi krivo optuženog tinejdžera i Leo Getza… Pardon, Joe-a Pescija u komičnom dijelu svoje karijere.
Ono što me u ‘starosti’ oduševilo kod Rođaka Vinnyja bile su redateljske odluke Jonathana Lynna. Nije slučajno ovaj film odabran da se prikazuje kraj De Palminih Nedodirljivih (The Untouchables, 1987), jer im je izbor kuteva jednako neobičan. Kod Vinnyja odabir odvažnih pomaka kamere dodaje na komičnosti jer pridaje dozu važnosti jednoj blesavoj farsi.
Film započinje kadrom automobila koji se kroz maglu vrućine spušta prema kameri što neodoljivo podsjeća na film Tango&Cash (1989), a za njim ne zaostaju ni sarkastične replike koje su obilježile kriminalističke filmove osamdesetih. Vinny je jedan od posljednjih primjeraka tog žanra i ispunjava ga neodoljivo.
OCJENA:
