Film Otac tipičan je festivalski film. Dijaloga je malo, scenografija je ogoljena i monokromatska, lica su markantna i mučenička. Oku naviklom na holivudske blockbustere on će se učiniti revolucionarnim, neobičnim ili sporim.
Svojim vizualnim stilom, film Otac bi jednako tako mogao spadati i u nezavisnu britansku kinematografiju poput filma Božja zemlja (God’s Own Country, 2017) ili u rumunjski filmski preporod kao što je film Ako mi se fućka, fućkam (Eu cand vreau sa fluier, fluier, 2010).
Ali film Otac je i prepoznatljivo hrvatski tj. srpski film. Njegovi glavni likovi dovedeni su do krajnjih granica očaja i postojanja. Ocu Nikoli iz naslova (Goran Bogdan) socijalna skrbo oduzima djecu i stavlja ih u skrbničku obitelj. Njegov pošten rad se ne cijeni, a njihov skromni dom osuđuje. Posljednja stvar koju on može učiniti je da podnese još jednu tjelesnu žrtvu i otpješaći iz svog bijednog sela u Beograd kako bi birokratski vrh molio za milost.
Iako se u filmu načelno radi o korumpiranom radu socijalnih službi koje oduzimanjem djece iz siromašnih obitelji zapravo za sebe izvlače novac iz državnog proračuna, film Otac je zapravo o cjelokupnoj korupciji društva u kojem jedni nemaju ni vodovod u kući, dok drugi nemilosrdno profitiraju na njihovoj nesreći.
Dijelom i film ceste, na 600-kilometarskom putu u Beograd Nikola svjedoči svakodnevnom životu Srbije gdje huligani jure u žestokim automobilima, a naizgled dobri ljudi krijumčare izbjeglice.
Ovaj film je teško gledati, jer zbog poznatog jezika i prepoznatljivih kulisa, ne dobivamo dovoljan odmak od vlastite svakodnevice. Svjesni smo da su likovi kao u filmu Otac previše prisutni u našem društvu i nama samima da bismo mogli razaznati gdje se u ovom filmu nalazi granice između dokumentarizma i fikcije. Ovo nije samo još jedan festivalski igrani film.
OCJENA:
