Realnost svakodnevnice često se čini preteška ili previše crna – u Savršenim danima (Perfect Days, 2023), filter kroz koji se gleda svakodnevni život je ipak nešto drukčiji.
Hirayama (Koji Yakusho) je čistač WC-a u Tokiju. Živi sam, a kontakte i komunikaciju s drugim ljudima održava na minimumu. Kroz takvu narativnu pozadinu, film u samom uvodu uvlači gledatelja u poziciju suosjećanja, odnosno gradi određene pretpostavke o liku koje se kasnije mijenjaju i slamaju.
Drugi filmaši kroz život glavnog lika kojeg Wim Wenders ovdje prikazuje često bi provukli određeni tijek događaja ili unutarnji konflikt lika koji bi potaknuli daljnji zaplet u radnji. Glavni lik filma ima sve što želi u životu na određeni način – sve do trenutka kada se ne pojavi novi lik koji unese nemir u skladnu strukturu njegove svakodnevnice i samog filma, što donosi vrlo jednostavan zaplet, pa onda i rasplet radnje.
Osim određenih scena snova koje polako daju naslutiti ton i ritam filma, u Savršenim danima nema previše dijelova u kojima se stilski nameće nešto što bi vjerojatno razbilo određenu jednostavnost, monotoniju i konstantu dana Hirayame koja se prikazuje kroz gotovo čitavo trajanje filma.
Činjenica jest da ovaj film Wima Wendersa sniman u Japanu svoj uspjeh i ključni kontekst djeluje upravo geografskoj pozadini. Japan i općenito zemlje Istočne Azije su određeni simbol pronalaženja mira i spiritualnosti u popularnoj kulturi Zapada zadnjih desetljeća. Veliko je pitanje kako bi se gledalo na ovaj film da je on smješten u Istočnoj Europi ili Južnoj Americi ili pak SAD-u ili Zapadnoj Europi.
Ritam Savršenih dana jest ponekad prespor, ali kako film protječe, jasno je da baš to savršeno naglašava kolotečinu svakodnevnice. Ta kolotečina nije nešto što usporava junaka priče – stvara se dojam da on radi što voli i uživa kroz aspekte života koji ga zadovoljavaju. Tu veliku važnost imaju glazba i priroda (drveća i biljke), s obzirom da glavni lik upravo najviše uživa u slušanju evergreena i vrtlarstvu, a što pridodaje impresionističkom tonu filma.
Savršeni dani ne daju koncepciju savršenosti kroz određenu detaljnu iskarakterizanu životnu priču i razvoj događaja – to se može gledati i kao minus i plus filma. Ovdje se više radi o koncepciji mogućnosti i načina življenja kroz određeni suživot s raznim aspektima, bez pretjeranog zagrebavanja ispod površine i određenog psihologiziranja samog lika.
Je li Hirayamin život idealan? Netko će možda reći da nije, netko da je – upravo to ovisi i o perspektivi kroz koju gledamo filma, ali u svakom slučaju kroz sami njegov tijek filma ni ne možemo doznati dovoljno o liku. Ono što film radi je određena moralna teza o zadovoljstvu malim stvarima u životu i nošenju sa životnim situacijama korak po korak.
Filter kroz koji gledamo Hirayima život je upravo onakav kroz koji on i gleda svoju svakodnevicu – naočale koje nisu uvijek ružičaste, ali koje su dovoljno svijetle da cijene svaki mali trenutak koji se ukaže svakog – bilo to slušanje pjesme na radiju u autu, izlazak sunca ili promatranje drveća i sklada kojeg nam i sama priroda nudi. Film možda je suviše jednostavan zbog tog razloga, a prozivanje pronalaska savršenog duhovnog sklada u Japanu pritom je usputan dio filma zbog kojeg on upada u tu stereotipnu kategoriju perspektive Zapada o Istoku. Savršeni dani stoga su savršeni podsjetnik koliko je kulturna razlika i razlika u percepciji važan aspekt kada promišljamo o životnom standardu, zadovoljstvu, sreći i ostalim kategorijama koje smo često tako banalno skloni protumačiti.