S razlogom recenzenti ažurniji od mene film Air (2023) – o stvaranju tržišne marke Air Jordan, dovode u vezu s filmom Tetris (2023) – o licenciranju prava na dugovječnu igricu. Kao prvo, oba filma su producirala nov (tj. streaming) studiji. Air je djelo Amazon studios, a Tetris Apple TV-ja, a razlika među njima vidljiva je samo u kalibru glumaca. Oba ova filma dijele i stilske i scenarističke sličnosti i započinju TikTokovskom montažom perioda u koji je radnja smještena. Niti jedna od sličnosti im nažalost nije na hvalu.
Film Tetris prati Tarona Egertona u ulozi Henka Rogersa kao vrckavog i pomalo prepredenog biznismena s vizijom. On želi osigurati autorska prava za distribuciju Tetrisa na GameBoyu. Kad bi samo uspio zaobići naporne multimilijardere koji prava žele za sebe i dosadne KGB-ovce koji samo žele mučiti ljude. Onda bi Henk i kreator Tetrisa Efremov (Alexey Pajintov) mogli uživati u američkom snu.
U realizaciji svoje priče, redatelj Tetrisa Jon S. Baird zanemaruje dvije bitne stvari. Prva je ta da je bilo koja priča o autorskim pravima prilično zamorna i da ju treba obogatiti nekim sočnim likom ili dodatnim zapletom. Egerton mu uveliko u tome pomaže. Ali kao lik, Hank je zarobljen u ponavljanju istih trikova i fora koje se vrlo brzo izližu. Kada je god suočen s problemom, Henk pričeka pred zgradom i ušulja se unatoč odbijenici ili slijedi osobu s kojom je želio razgovarati po izlasku. Stalno. I neprestano. Zbog zamornosti istih rješenja, ni Egertonov šarm više ne može osvojiti.
Štoviše, sam izbor Henka kao protagonista je izlizan i prožvakan odabir. Tko je više iznenađen vidjeti da ambiciozan Amerikanac krši pravila i onoliko drsko koliko i smiono uspijeva postati multimilijarder? Puno zanimljivije bilo pratiti tvorca Tetrisa kako je osmislio igru, shvatio njezin potencijal, odlučio ju distribuirati. Pa i na kraju krajeva, kako balansira zahtjeve Sovjetskog saveza sa svojim kapitalističkim porivima. Ili još bolje, čemu je Henkova prevoditeljica zapanjujuća ljepotica. Mogla je biti neka šepava starica koja jedva govori engleski i koja svojim lažnim prijevodima potpiruje zavrzlame. I komedija na kvadrat.
Bairdov protagonist u jednom momentu kaže: Ako želite da GameBoy kupuju djeca, instalirajte na njega Super Maria. Ako želite da ga kupuju svi, instalirajte Tetris. Ali film Tetris više estetike i tempa posuđuje od igrice poput Maria nego od smirujuće, meditativne igre koja neprimjetno vodi u katastrofalni krešendo poput Tetrisa. Premještanjem svog protagonista u Sovjetski savez mogao je dobiti tu suptilnost i jednostavnost.
A možda bi i izbjegao razočaravajuć kraj. Navikli smo na karticama po završetku filma pročitati neku razdražujuću informaciju koja nas dodatno uvjerava da ima stvari na ovom svijetu koje su veće i od filma. U filmu Tetris, kao i u prije spomenutom filmu Air ono dodatno što nas treba osvojiti na kraju su brojevi nula koje su naši lukavi protagonisti uspjeli zaraditi. Tetris je zabavan film, ali je za razliku od igre na kojoj se temelji potpuno zaboravljiv. A to je mana koju je teško oprostiti.
OCJENA:
