Svašta čovjek sazna kad gugla film prije nego ga recenzira. Iako sam znala da se temelji na knjizi, ja sam guglanjem saznala da je Ulica noćnih mora (Nightmare Alley, 2021) zapravo prerada istoimenog noir filma iz 1947. godine. Odmah su mi mnoge stvari postale jasnije. Ali da zasad ostanem pri svojoj temi… Ulica noćnih mora najnoviji je uradak Guillerma del Toroa koji je pomalo razdijelio i kritičare i publiku. Sama najava filma me isto zbunjivala. Započela bi uzbudljivo, zanimlijvo, a na kraju me ostavila u dvojbi isplati li mi se pogledati taj film ili ne.
Ipak sam se odvažila i mogu reći da je vrijedilo. Bradley Cooper kao prevarant Stanton Carlisle odigrao je jednu od boljih uloga u životu. Nisam pogledala film Zvijezda je rođena (A Star is Born, 2018), ali u onima u kojima sam ga gledala sada je očito da je radio na 20 posto. Stantonu se sreća već dugo nije osmijehnula, pa objeručke prihvati posao u putujućem cirkusu. Tu postaje štićenik vidovnjakinje Zeene (Toni Collette) i njezinog muža Petea (David Strathain) od kojih uči tajne zanata.
Zahvaljujući njihovom mentorstvu Stan pomalo otkriva svoje talente za manipulaciju i prevaru. Nažalost tu se rađaju i velike ambicije. Stan treba točno znati gdje mu je mjesto – zato je i dobio krevet kraj putujućeg gika čije je propadanje sveobuhvatan simbol filma. Gik je jedna od najšokantnijih atrakcija cirkusa. kako se film razvija postaje očito da su praktički svi likovi Ulice noćnih mora su gikovi u raznim fazama svojeg postojanja. Pogotovo nakon što Stan pobjegne iz cirkusa u potrazi za većim stvarima u pratnji dobrodušne Molly koja je puno iskusnija nego što se čini.
Zahvaljujući svom samostalnom nastupu, Stan dobije šansu infiltrirati se u bogataško društvo. U tome mu pomaže psihijatrica dr. Ritter (Cate Blanchett) koja je osoba od povjerenja u njihovim krugovima. Molly svo vrijeme upozorava Stana da se ne odaje egu, ali uzalud. Nigdje više nego na primjeru Kimballovih, koje Stan uvjerava kako čuje njihovog sina iz onkraja, nije očitije da je put u pakao popločan dobrim namjerama. Ili barem da se dobro ne može manifestirati iz loših pobuda. A iz lošeg, film noir može krenuti samo prema gorem.
Oslanjajući se na tradiciju filma noir kao i na vlastitu stilistiku, Guillermo del Toro uspjeva dočarati zagušljivu, gadljivu i zastrašujuću atmosferu. Nažalost, koliko god mistična bila atmosfera, kao da u svemu tome zaboravlja prikazati punoću svojih likova. Iako sam se nekoliko puta promeškoljila u sjedalu, sve u svemu sam uživala u filmu sve do samog kraja. Iako on postaje jasniji što mu se više bližimo, nije ništa manje uznemirujuć.
OCJENA:
