Venecijanski filmski festival 2022.

Venecijanski filmski festival na hrvatski se prevodi na razne načine: Mostra, Međunarodna filmska smotra u Veneciji, Biennale. Ipak, ono što je najbitnije u vezi Venecijanskog filmskog festivala je da je on „A festival“ tj. jedan od „Velike Petorke“ najbitnijih filmskih festivala na svijetu. Tamo sam se našla zahvaljujući portalu Film Fest Report jer unatoč mom nepresušnom entuzijazmu sumnjam da bi Kakav dobar film bio u igri za press propusnicu.

ramona kakav dobar film venecijanski filmski festival

Na Venecijanskom filmskom festivalu provela sam šest od deset dana kojih je trajao i pogledala sveukupno 12 filmova. Većina njih bili su igrani, a tri dokumentarni filmovi. Intervjuirala sam dvoje redatelja i uhvatila odlazak Harryja Stylesa s press konferencije. U nastavku evo kratkog pregleda mog tjedna na Venecijanskom filmskom festivalu.

DUH RICHARDA HARRISA (THE GHOST OF RICHARD HARRIS, 2022)

Duh Richarda Harrisa pogledala sam kao screener – preko linka na kompjuteru. Ovaj dokumentarac snimljen je u suradnji sa sinovima Richarda Harrisa (Marko Aurelije u Gladijatoru i prvi Dumbledore) koji pokušavaju prodrijeti ispred  javnog imidža svog oca i pronaći čovjeka i umjetnika koji se iza njega skrivao.

Nažalost, ni oni ni redatelj u tome ne uspiju i film ostane fokusiran na Harrisovim slavnim pijančevanjima kao i njegovoj raznovrsnoj karijeri. Što je zapravo i veoma prikladno. Koliko god se trudili nekoga upoznati, koliko često zaista uspijemo proviriti iza maske koju nose? Rijetko i u kratkim trenutcima. Sibley pametno uključuje i te momente ‘nečega više’ što onda i film sam čini ‘nečim više’. Za Film Fest Report razgovarala sam s redateljem i intervju možete pogledati ispod.

TÁR (2022)

Film Tár je ono što zovu ‘crowning achievement’ za Cate Blanchett – postignuće zbog kojeg zaslužuješ krunu. Blanchett je Lydia Tár – glavna dirigentica (ako se dobro sjećam) Berlinske filharmonije. Ona je nenadmašni genije u svom poslu i veoma je cijenjena. Ali Tár je i sebična, samoživa predatorica koja uživa u svojoj nadmoći nad članovima orkestra, kako u profesionalnom tako i u seksualnom smislu. Blanchett je potpuno dominirala kao bahata Tár, iako je sam film i njegova priča bio nešto manje uvjerljiv. Dužu recenziju na engleskom pročitajte ovdje.

tar cate blanchett

BIJELI ŠUM (WHITE NOISE, 2022)

Za ovaj film nisam ni čula do samog festivala što je propust s moje strane. Ipak se radi o Adamu Driveru u glavnoj ulozi, Greti Gerwig u sporednoj i Noahu Baumbachu kao redatelju i scenaristu. A to su neka od najzvučnijih imena filmskog svijeta u zadnjih par godina. Bijeli šum adaptacija je američkog romana i bavi se svojevrsnom apokalipsom. Ta apokalipsa je dijelom doslovna jer gradu obitelji Gladney prijeti otrovan oblak, dok se metaforički tiče obrazovanja, društva kao i romantičnih odnosa.

Ono što je posebno u ovom filmu je stilski prikaz priče tj. odabir boja i tričarija koje su u namjernom kontrastu s težinom priče. Čak je i sama priča na površinskom nivou lepršava i neuhvatljiva. Od onog što je zastrašujuće u poimanju ljudskog života i njegovih raznih aspekata bježe i sami likovi. Film me dosta živcirao kad sam ga gledala, ali ima mnogo potencijala za duboku analizu, a to jako volim. Dužu recenziju na engleskom pročitajte ovdje.

white noise bijeli šum venecijanski filmski festival

BOBI WINE: PREDSJEDNIK GETA (BOBI WINE: GHETTO PRESIDENT, 2022)

Na ovaj sam film otišla zato što sam bila srednje rangirani novinar i nisam imala propusnicu za neke druge filmove koji su mi možda bili zanimljiviji. Ali volim afričke priče, pa me privukao film o reperu iz Ugande koji se kandidirao za predsjednika.

I wow koji prekrasan film. Kao prvo prikazuje dirljivu priču o dečku iz geta koji (sad sam malo zaboravila) u glumačku školu i na faks za pjevanje? Tako nešto i tamo upozna neku kći bogataša Barbie i oni se zaljube preko ušiju. Ali ona ne zna da je on zapravo Bobi Wine – poznati reper koji pjeva o životu u slamovima, o nepravdi i politici. Ima nešto romantično samo u ideju da je dečko iz geta htio otići na faks i da nije bio toliko opterećen sobom da se bavi glumom ili da se ozbiljno da u pjevanje. A onda kada vam objasni razloga zbog kojih se pridružio parlamentu i kasnije kandidirao za predsjednika zavolite ga i vi preko ušiju. Bobi Wine bio je s nama u dvorani kada smo gledali film i na kraju smo eruptirali u pljesak, a neki (OK, ja…) i u emotivan plač. Srećom bolnije činjenice iz filma balansirala je Bobijeva energična glazba. Moje najdraže iskustvo Venecijanskog filmskog festivala.

bobi wine predsjednik geta

ZAJEDNO S KOSTIMA (BONES AND ALL, 2022)

Na ovaj film me nije trebalo nagovarati. Timothee Chalamet ponovno u điru s Lucom Guadagninom nakon prekrasnog i nikad ne prežaljenog filma (u našem nesretnom prijevodu) Skrivena ljubav (Call Me By Your Name, 2017). U mom nesretnom prijevodu – Zajedno s kostima (Bones and All, 2022) film je koji u glavnu ulogu stavlja netom punoljetnu djevojku. Ono što je potpuno neočekivano (tj. bit će vam ako prestanete čitati) je da je ona neka vrsta vampira-ljudoždera koja u tipično američkoj tradiciji kreće na put na drugi kraj zemlje kako bi pronašla svoju otuđenu majku i saznala više o sebi.

Na tom putu ona nabasa na dvoje vampira-ljudoždera kao što su ona i dok je jedan tipičan primjer opasnosti s kojima se žene susreću u svojoj svakodnevici, drugi (Chalamet, naravno) je simbol prve, sveobuhvatne i neiskvarene ljubavi. Ovaj film dovoljno je eksplicitan da bude neugodan, ali za nas plašljivce nije toliko strašan da bi bio negledljiv. Ono najdraže u vezi priče je što je neuobičajena i neočekivana, a opet prepoznatljiva. Dužu recenziju na engleskom pročitajte ovdje.

bones and all zajedno s kostima venecijanski filmski festival

SUOSJEĆAJNI ŠPIJUN (A COMPASSIONATE SPY, 2022)

Ako želite čuti potpunu istinu, zaspala sam tijekom ovog filma. Znate da sam ja veliki zagovornik malog spavanca ako vas ulovi u kinu. Desetak minuta i vi ste kao novi. Ovaj film prilično je linearno i uz intervjue pratio priču o nekom genijalnom znanstveniku koji je radio na izumu atomske bombe, pa onda odlučio kako će svoja otkrića proslijediti i Sovjetskom savezu kako bi onemogućio da ijedna zemlja ima premoć. Kako bi uspostavio status quo. I priča je zanimljiva i dražesna i puno se sazna o njemu i njegovoj ženi i njihovom najboljem prijatelju i ljubavnom trokutu u kojem su se našli. Ali kako je sam znanstvenik preminuo, preostalo je na njegovoj ženi, djeci i unucima da pričaju o njemu, a to je bilo onako… Više za National Geographic nego za kino.

a compassionate spy suosjećajni špijun

SLUŠAČICA (THE LISTENER, 2022)

Film kultnog glumca Stevea Buscemija – Slušačica, njegov je redateljski debi. Prikazivao se samo za novinare i to u 22 sata. Veselila sam mu se jer me zanimalo što se to nalazi u Buscemijevoj glavi. Koja je to priča koju je on htio ispričati. Iznenadila sam se kad sam vidjela glavnog lika i to jedinog lika u jednoj prostoriji – snimati u vrijeme korone bilo je lakše na zatvorenom setu sa što manje glumaca.

Buscemijeva protagonistica je žena i crnkinja. Što bi Buscemi imao za reći o njoj, zapitala sam se. Zašto baš ona? Uskoro saznajemo da ona volontira na svojevrsnom ‘hrabrom telefonu’ za osobe koje prolaze kroz težak životni period. Ono što mi se u ovom filmu nije svidjelo je predvidljivost u prikazu žena. „Beth“ kojoj niti ne saznamo pravo ime, tiha je i brižna. Ona besplatno daje svoje usluge slušanja – smirivanja, savjetovanja, primjećivanja. Njezin glas kroz cijeli film ostaje na rubu šaputanja čak i onda kada joj u uho (kroz slušalice koje nosi) pričaju i prijete grozotama. Do kraja o njoj ne saznajemo ništa o tome zašto umjesto da spava noćima odgovara na uznemirujuće pozive. Ako ćemo biti cinični – Beth je savršena žena patrijarhata. A Slušačica prilično zaboravljiv film.

the listener venecijanski filmski festival

GLAVNI VRTLAR (MASTER GARDENER, 2022)

Iako sam bila malo nezadovoljna filmom Brojač karata (The Card Counter, 2021), najnoviji Schraderov film jedva sam čekala. Umislila sam se da sam veliki fan Paula Schradera jer sam davno gledala Prvu reformističku (First Reformed, 2017) da bih tek nedavno saznala da to uopće nije njegov prvi film. Ja sam si zamislila kako je on dugo bio Scorsesejev scenarist i da je tek u starosti odlučio režirati i to s bombastičnim prvijencem s Ethanom Hawkeom. Blesača. Glavni vrtlar zapravo je zadnji iz trilogije o muškarcima ili mjestu nesavršenih muškaraca u suvremenom SAD-u.

Iako je prilično očito da film nije jednako dobar kao Prva reformistička, a možda i drugi filmovi iz Schraderovog opusa (ne bih znala, priznajem) – Glavni vrtlar imao je više pozitivnih nego negativnih strana. Kao prvo, Schrader odlično stvara atmosferu mistike i prijetnje. Također odlično sukobljava likove u naizgled nevažnim replikama. I časti nas prekrasnim vizualima i redateljskim odabirima. Ono što u ovom filmu možda ne ide glatko je odabir radnje i samih likova. Schrader previše od nas traži kada na bivšu plantažu pod vodstvom okrutne udovice dovede njezinu jedinu nasljednicu ovisnicu crnkinju koju onda za vođenje plantaže –  pardon, vrtova  – obučava bivši neo-nacist. Meni je Schraderov stil bio dovoljan, ali ne bih krivila nikoga da mu nije. Dužu recenziju na engleskom pročitajte ovdje.

master gardener glavni vrtlar venecijanski filmski festival

LJUBAVNI ŽIVOT (LOVE LIFE, 2022)

Ljubavni život japanski je film redatelja Kojija Fukade, a ima nezavidnu čast da je film s kojeg je najviše ljudi izašlo tijekom gledanja (da sam ja primijetila). I razumijem zašto iako se ne slažem. Ljubavni život nekako isprekidano prati scene života bračnog para koji doživi neočekivanu, nepremostivu tragediju – smrt djeteta. Mislim da je baš zbog toga što je smrt djeteta poslužila više kao katapult u suočavanje s drugim motivima iz braka Taeko i Jiro – neprihvaćanje od roditelja, nevjeru i pojavu bivših supružnika – dosta publike bilo nezadovoljno. Ljubavni život naizgled nije nikamo vodio, a scene koje je nakupljao postajale su sve bizarnije i bizarnije. I nikako da bi završio!

Ali ja sam veoma pristrana prema filmovima koji nisu na engleskom jeziku i koji prikazuju kulture koje mi nisu poznate. Nije smetala džumbus atmosfera filma (koja je zapravo ove godine bolje prisutna u korejskom filmu Dvostruka prijevara) jer kad ti i priča ne pruža ‘dovoljno’ uvijek se može pozornost dati japanskoj kulturi i životu.

ljubavni život love life venecijanski filmski festival

VJESNICE SMRTI S INISHERINA (BANSHEES OF INISHERIN, 2022)

Ah, ta Irska… Tko bi ti odolio? A i ti Coline Farrelle… Tko bi ti odolio? Ja ne. Zato sam posebno ostala dan duže na Venecijanskom filmskom festivalu da pogledam ovaj film, a možda i vidim Colina uživo. Film Vjesnice smrti s Inisherina (moj očajni prijevod) smješten je u meni najdraži period Irske povijesti – 1920-e. Znate što to znači – kapice, prslučići, duge suknje, livade, livade, livade i drveni, mračni pubovi. Ono što ovaj film čini drugačijim je da se poigrava stereotipima koji se o Irskoj često nalaze u američkim filmovima. Štoviše koristi ih za parodiju, a Irski način govora za dugotrajnu šalu koja bi odavno trebala prestati biti zabavna, ali dok god ju McDonagh koristi ona ostaje smiješna.

Koliko god film počeo veselo, toliko će tragično završiti. Kad sam film tek pogledala, nije mi dobro sjeo. Kraj se činio isforsiran i nepovezan. Ali što više o njemu razmišljam, njegova tragedija bila je najavljena od samog početka. Što više o njemu razmišljam primjećujem mnoge paketiće značenja koje u njemu treba raspakirati. A to je odlika svakog dobrog filma. Dužu recenziju na engleskom pročitajte ovdje.

banshees of inisherin venecijanski filmski festival

NE BRINI, DRAGA (DON’T WORRY DARLING, 2022)

Najrazvikaniji film Venecijanskog filmskog festivala unatoč drugim hvaljenim naslovima ipak je bio tračerski raj – Ne brini, draga. Jedini celebrityji koje sam vidjela na cijelom festivalu bili su Olivia Wilde i Harry Styles kako odlaze s press konferencije. Pogledala sam i film, ali samo do pola jer sam morala krenuti put Zagreba. To znači da kada sam stigla u Zagreb, prve recenzije su već bile na svjetskim filmskim portalima i sve su spominjale taj famozni, grozni rasplet. Koji??? Ja ne znam jer sam taman prije izišla. I ne samo to nego sam i ispustila sunčane naočale kad sam ustajala i nisam ih mogla pronaći. Tr-ge-di-ja.

Ono što sam vidjela u prvih sat i pol filma bilo je – OK. Vizualno lijepo, glumački dobro. Meni Styles lijepo glumi ili možda ima dovoljnu karizmu da ne mora ništa posebno dobro glumiti. Ono što mi je natuknulo buduće razočaranje bila je scena večere na kojoj se Florence Pugh odluči sukobiti sa zlokobnim Chrisom Pineom. Wow, kad je scena počela sjela sam na rub stolice. Bilo je to neočekivano. Florence prijeti neki moćnik, a ona skica cipele, sjeda na njegovo mjesto za stolom i spremna je na fajt. Nažalost od te scene ne ispadne ništa. Da je tu Wilde ili njezina scenaristica zavrnula priču, možda ju ostali kritičari ne bi odbacili kao dosadnu, već viđenu kašu. Ali što bi, da bi. Pogledat ću jednom kraj. Ali ne žurim.

don't worry darling ne brini draga venecijanski filmski festival

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Scroll to Top