Site icon Kakav dobar film

Vrućina (1995)

vrućina

Napokon, sada kada sam odgledala film Vrućina (Heat, 1995) mi je jasno kako ljudi mogu voljeti Kuma (The Godfather, 1972). Oba ova filma, uz neizostavno Iskupljenje u Shawshanku (The Shawshank Redemption, 1994) izmjenjuju se na ljestvicama najboljih filmova ikad snimljenih. A ja bih na to dodala: najboljih filmova ikad snimljenih – za muškarce. I zaista, na projekciji filma Vrućina u kinu Tuškanac, muškarci su bili višestruko dominantni uz pokoju kapljicu žena. Nisam znala niti otprilike što očekivati kada je film počeo, ali pokušala sam ostati otvorena uma i otvorene tekice, naravno.

Prva stvar koju sam zapisala u bilješke bio je prvi kadar. Bilo je nešto neobično, neviđeno u slici vlaka kako se izoštrava dok se približava publici. Scena je bila umirujuća, meditativna, a glazba melankolična. Iznenadila me jer nisam očekivala da će film koji je svojedobno napokon uprizorio susret dvojice glumačkih velikana: De Nira i Pacina, imati tako postavljenu atmosferu. Ali kako kažu – I ain’t seen nothing yet.



Radnja filma Vrućina nije ništa novo – zagriženi policajac pod svaku cijenu želi uhvatiti karijernog lopova na zadnjoj pljački. I oni se sada igraju mačke i miša dok nam kraj ne otkrije tko je konačni pobjednik. Cinik bi prokomentirao da je ideja toliko izlizana da je Michael Mann – pisac i redatelj filma – morao film načičkati tolikim poznatim imenima da bi film bio zanimljiv. Ali bio bi u krivu.

Iako samouvjereno utjelovljuju svoje likove, čak mi je uvredljivo reći da De Niro, Pacino, Kilmer, Judd, Venora – ma svi – samo odlično glume. Oni svoje likove žive u tolikoj mjeri da im se nemoguće oduprijeti. Najbolji primjer za to je Amy Brenneman koja se ponaša kao list na vjetru i priča kao sanjiva curica. A onda opet, iritantna je bez da smeta. Jer nije iritantna njezina gluma već njezin potpuno utjelovljen lik. Slično je i s De Nirom i Pacinom u slavnoj sceni u kafiću i manje slavnoj na samom kraju. Njihova konfrontacija je napeta i neugodna ne zbog neke opasnosti već zbog iskrenih emocija koje puštaju na vidjelo.

Michael Mann samouvjereno gradi cijeli jedan svemir da bi prikazao malu crticu u njegovom prostoru i vremenu. Često za glavnu priču lijepi isječke koji bi mogli sačinjavati cijele druge filmove – o serijskom ubojici, o odrastanju i samoozljeđivanju, o raspadu brak(ov)a, o ovisnosti, o usamljenosti. Iako oni ne pripadaju u glavnu radnju filma Vrućina, ti isječci organski pripadaju svijet filma zbog čega ne smaraju. Naprotiv, zadivilo me kako Mann ‘mirne ruke’ pušta scene da dišu i meandrira po detaljima koji sve šire i šire rasklapaju svijet pljačkaša i policajaca.



Iako ga krase barem dvije, ako ne i tri uzbudljive, impresivno izvedene pucačine, to nije ono što film ostavlja za sobom, Za filmom ostaje gaz nepremostive samoće. Kao što Pacina u snovima posjećuju lica njegovih žrtava, nakon filma Vrućina, opsjedaju me razočarana, izmučena lica likova. Razrogačene oči Amy Brenneman, trzajuća usna Ashely Judd, umrtvljeni smiješak Vala Kilmera, suza u oku Diane Venore, te posljednji stisak ruke dvojice protivnika. Ovaj film ne zanima savršena krađa. Ovaj film propituje odabrane ideale prema kojima likovi žive i rezultate odabira prema kojima moraju živjeti. Ovaj film lamentira nad samom svrhom života.

Mann svoj film opisuje kao sagu i on to jest. Ali i malo više od toga. Vrućina često zna zakoračiti u područje melodrame – drugim riječima, sapunice. Pitam se, bi li tako osjećajan film ikada prošao da Mann nije angažirao dvije najveće macho legende da igraju samotnjake mekih srca. Prisutnost De Nira i Pacina daje dopuštenje publici da ih osjećaji povedu. Možda je baš zbog toga ovaj film tako univerzalno hvaljen. Pod krinkom drske akcije hipnotizira u meditaciju nad konceptom života. Mogu govoriti samo u svoje ime, ali zavedena sam bila, zavesti sam se dala i nisam nimalo požalila.

Preostaje samo reći, ljudi moji… Kakav dobar film!

OCJENA:

Exit mobile version