Za sve krivim Zameo ih vjetar (1939) koji me kao djevojčicu toliko zadivio, očarao i osvojio da je glad Scarlett O'Hare pri povratku na Taru bila živo usporediva sa mojom glađu da uđem i iskusim što više različitih svjetova i života o kojima se stvaraju filmovi.
Nisam jedna od onih koji svakog redatelja i njegov opus imaju u malom prstu, ne gledam ni samo oskarovske filmove niti nezavisnu scenu - volim sve što izaziva emociju i znatiželju. Ne sramim se lojalnosti najzabavnijem akcijskom filmu Tango i Cash (1989) - čak i ako ga sam Sylvester Stallone koristi kao kaznu kad su mu djeca zločesta - kao što ne zazirem od stranih kinematografija. Ako me nasmiju, zamisle ili rasplaču, meni dosta.
U filmovima i serijama volim vidjeti promišljenu karakterizaciju i katarzu likova, glumu koja solidno vodi do trenutka u kojem briljira poput supernove, izazove potrebnu emociju, a onda se vraća u solidnost kao da se ništa nije dogodilo. Isto takve volim i priče - obične, a svevremene; poznate, a monumentalne; emocionalne, a uvjerljive.
Blog pišem jer em volim pisati em volim razgovarati o filmskoj umjetnosti, a ovo je logičan nastavak. Radim sama, pa se ispričavam ukoliko primijetite pravopisne ili gramatičke greške koje sam vjerojatno u žurbi ili uzbuđenju previdjela. Cilj mi je da kroz moje recenzije i članke uhvatite tračak atmosfere filma i tako odlučite zanima li vas ga pogledati. Na kraju krajeva, o filmu je lijepo i čitati dok se dojmovi sliježu od zadnjeg gledanja.
Veselim se ugodnom zajedničkom druženju,