Na talijanski film Uvijek postoji sutra (C’è ancora domani, 2023) odlazim s entuzijazmom s kojim mi je i reklamiran na društvenim mrežama. “Talijanski kino fenomen” naglašeno je ružičastim slovima preko crno bijele slike nekolicine žena u gužvi, a onda naslov zaigrano razbacan na dnu. Ne razmišljam pretjerano o tome zašto bi film mogao biti toliko popularan, samo znam da kao jedan nazovi novinar treba biti u toku, pa sukladno time pogledati najgledaniji talijanski film godine.
Na samom početku filma čeka me pljuska. To jest, svakog gledatelja čeka pljuska jer redateljica i glavna glumica Paola Cortellesi već prvom scenom suprotstavlja idličan svjetonazor glavne junakinje Delije i njezine surove stvarnosti. Obitelj Santucci živi težak život. Novca je malo, hrane još manje, a na ramenima majke težak je teret odgoja i nade. Ona se nada da će barem kći Marcellu poštedjeti svoje sudbine.
Delia je u interpretaciji Cortellesi zabavan lik s kojim je užitak provoditi vrijeme. Kada je u kući, ona prašnjavu i praznu straćaru ispunjuje ljubavlju i brigom, a kada je na ulici, upoznajemo likove iz raznih slojeva društva, a najbitnije, Delijine navijače koji joj omogućuju da preživi brutalnu stvarnost u kojoj je zapela.
Naime, Delijin muž Ivano fizički je i psihički nasilnik. U njezin nježan i nadobudan svijet unosi razdor i patnju. Cortellesi kao redateljica scene obiteljskog nasilja izvodi u stilu mjuzikla, pa moderna zvučna pozadina i polu-plesne scene služe kako bi umanjile njegovo zastrašujuće divljaštvo. U tome uspijevaju samo donekle jer njegovi ispadi kao jaram prate inače veselu svakodnevicu Delijinog Rima.
Najljepše scene baš su one kada Delija kao djevojčica ide od jednog do drugog poslodavca sakupljajući svoj bijedni džeparac i skrivajući dio od muža za nama nepoznat cilj. jednako je zanimljivo kada se skriva popušiti cigaretu s prijateljicom, ali i kada se susretne sa starom ljubavi i zamišlja kako bi joj život bio ljepši da napusti muža.
Napetost u filmu raste kada obitelj Marcellinog zaručnika odluči doći na ručak kako bi proslavili i nastavlja rasti kada Giulio počne pokazivati svoje pravo lice. Delija poseže za ekstremnim postupcima kako bi potvrdila je li njegova ljubav prema Marcelli iskrena ili samo paravan iza kojeg se skriva nasilnik poput Ivana.
Vrhunac filma je sam kraj kada Delia čini se ima sve što treba da započne novi život. Alibi joj pruža prijateljica, pismo (ljubavno?) joj je u džepu i hrabro korača prema novom životu. Gledatelj je zbunjen čemu ona to točno pristupa? Stoji li u redu za brod za Ameriku ili pred kakvim azilom? A onda u najnapetijem trenutku njezina je kći koja ju kroz cijeli film kritizira jer se nikada ne zauzima za sebe predaje pismo koje je ispustila. U gužvi je Marcellina ruka poput one najpoznatije, Michelangelove, stvaranja Adama i Deliji daje mogućnost da prvi put da svoj glas prema promjeni.
Možda sam odala previše, a možda sasvim dovoljno o ovom neobičnom filmu koji se bavi već davno zaboravljenim prekretnicama. Iz današnje perspektive teško je uživati u Delijinom herojskom prkosu znajući da se od 40-ih do danas u ženskom životu nije baš tako mnogo promijenilo. U svakom slučaju, ne čini se da je došlo do značajne promjene iako je mnogo toga što danas uzimamo zdravo za gotovo izgrađeno baš na žrtvama poput Delijine.
Najljepša stvar u filmu Uvijek postoji sutra je to što nema potrebu moralizirati o statusu žene niti praviti od svojih glavnih likova idole. Njegova ljepota je u prikazivanju ženske svakodnevice koja često bude surova, ali zahvaljujući ženskom dodiru i dok je najgore ima nečeg čarobnog.
OCJENA:
