Film Nevini (L’Innocent, 2022) zadovoljio je na više polja. Štoviše, bio je pravo osvježenje. Jedan od onih filmova za koji se koristi nostalgična floskula – takve filmove više ne snimaju. Redatelj, koscenarist i glavni glumac filma Louis Garrel osvojio me, ima već petnaest godina. I to ne svoji najrazvikanijim filmom Sanjari (Dreamers, 2003) nego slučajnim otkrićem na Queer Film Festivalu u Zagrebu (dok je još takve događaje čuvala policija) – Ljubavne pjesme (Les chansons d’amour, 2007). Ali o njemu više nekom drugom zgodom. U Garrelovom najnovijem ostvarenju Nevini, samouvjerena redateljska vizija nesumnjivo je točka koja okuplja elemente koji ne bi trebali funkcionirati. Pogotovo ne na okupu. A film osvaja baš svojom zaigranošću.
Nevini započinje s dvije kartice citata. Jedna kaže: ”Film koji ćete gledati rođen je pod sretnom zvijezdom.” Drugu ne mogu potpuno iščitati iz svojih bilježaka. Moguće je da piše: “Znanost nosi iskustvo, a film si zaslužio.” I zaista, sretna je zvijezda koja je ovaj film učinila toliko dražesnim. Garrel si daje oduška, kao što to može muškarac s dugogodišnjim iskustvom na filmu, sin redatelja i glumice. A svojom hrabrošću, a možda i tvrdoglavošću vizije i eksperimentiranja, zaslužuje ovacije.
Garrel gradi priču dječačkom neopterećenošću koja se očituje već u odabiru žanra. Romantična komedija spaja se s krimi-parodijom. Garrel je Abel. Čovjek jednako sretno i jednako nesretno zatvoren u svojem svijetu. Radi kao školski vodič u akvariju u kojem se skriva od trauma iz prošlosti i utapa u depresiji. Jedina svjetla točka njegovog dana je prijateljica njegove preminule žene. Clemence (Noemie Merlant) uživa u tome da ga zadirkuje ili da mu priča o svojim bezuspješnim Tinder pothvatima.
Prva naznaka da film nije samozadovoljno sprdanje su boje koje Garrel bira kada prikazuje Abela. Iako je oko njega sve šareno i narančasto, Abel se sve do samog kraja nalazi okupan u neonsko plavoj boji. Baš kao i akvarij, ona je simbol njegove mizerije. A možda i inercije. Baš kao što je teško kretati se kroz vodu, Abel se tromo kreće kroz život.
U priči je i Abelova majka Sylvie (Anouk Grinberg) koja je i previše impulzivna. Udaje se po treći put u deset godina i to za (uskoro) bivšeg zatvorenika Michela (Roschdy Zem) kojemu je u zatvoru vodila dramsku radionicu. Abel, jer je navikao gledati onu mračniju stranu medalje, sumnja u Micheleve dobre namjere. Te sumnje su potvrđene kada u njegovom sakou pronađe pištolj. Time kreće krimi dio priče. Abel ga slijedi na super tajni krimi sastanak gdje se dogovara pljačka. Ali Michel se vraća kriminalu na mitološku ‘posljednju pljačku’ kako bi Sylvie ostvario želju da vodi cvjećarnicu.
Garrel se ozbiljno prihvaća priče o krađi (pazi sad!) vrhunskog Iranskog kavijara. Bez obzira što su svi likovi pomalo neurotični, uvjereni su da pljačku mogu izvesti poput profesionalaca. Ali rezultat je više woodyallenovski nego clinteastwoodovski. Garrel se prepušta toj ludosti tako što razdvaja ekran poput kriminalističkih filmova sedamdesetih, scene uglazbljuje napetim saksofonom i mami svoje likove upitnom nagradom. Publika je svjesna komičnosti zapleta, pa to često nagrađuje glasnim smijehom.
Ono gdje Garrel napinje svoje redateljske mišiće su dramske vježbe unutar priče. One obilježavaju uvod, zaplet i vrhunac priče. Nevini započinje filozofskom scenom o besmrtnosti kriminalaca, samo da bi Garrel gledatelja izbacio iz ugođaja pokazujući mu da se radi o dramskoj grupi. U zapletu, od uštogljenog Abela profesionalni kriminalci pokušavaju učiniti uvjerljivog, osjećajnog glumca. Što oduševljava publiku. Na vrhuncu filma, Abel kroz glumu napokon uspijeva izraziti svoje osjećaje. Zahvaljujući vrhunskim glumcima, Garrelu ove scene posebno uspijevaju. A time ovaj lepršav film dobiva nešto dublju bit. Jer mu poanta nije krađa, već oslobođenje od zidova koje gradimo unutar sebe.
Posljednji zapis u mojim bilješkama pitanje je: ”Koja je poanta?” Ali nije napisana kao i inače – razočarano i ljutito. Gotovo poderanog papira. Napisana je samo kao neobavezan komentar nakon dobrog provoda. A Nevini je, ako ništa drugo – baš dobar provod.
OCJENA:
