U petak, 7. Lipnja 2024. godine, u Požegi je održan 32. Hrvatski festival jednominutnog filma popularno zvanog i Crominute Film Festival. Iako festival traje nekoliko dana i u sklopu festivala se održavaju likovne izložbe i turistički programi, filmski omnibus je napunio Gradsko kazalište Požega i publika je imala priliku pohvaliti se da je u jednoj večeri pogledala čak 60 filmova. Filmovi u sklopu Festivala jednominutnog filma došli su iz raznih zemalja. Iz Hrvatske, naravno kao i ostatka Europe, ali i s Tajvana, iz Indonezije, Kolumbije, Irana i Južnoafričke republike.
Teme kojima su se filmaši bavili predvidljivo su raznolike, ali naravno da se među njima da naći poveznica. Pohvalno je što su selektori odabrali najemotivnije i najdojmljivije filmove za drugi dio programa. Tako da iako se prvih 30-ak minuta činilo dosta dugo, drugih 30 je prošlo za tren. Kada je festival otpočeo, smetalo me neprestano paljenje i gašenje svjetala između filmova. Naravno, to je imalo ulogu da nas izbaci iz atmosfere jednog i na neki način pročisti nepce za sljedeći film.
Neki autori su birali poigrati se s filmskim medijem gdje je istraživanje mogućnosti filma većinom bila sama sebi svrha. Od filmova iz ove ‘kategorije’ osobni favoriti bili su mi Absent Presence iz Italije u kojem ruke izviruju iz raznih kutaka poput zaigranih pauka ili Temple Run iz Hong Konga u kojem se nižu detalji koje se može susresti u hramu poput Mah Jong kockica ili papirnatih vjetrenjača. Manje razumljivi bili su Polowanie iz Poljske ili Marilyn iz Francuske. Tehnika je bila zadovoljavajuća, ali nedostajao je razumljiv zaključak.
Filmovi koji su se bavili tehnologijom poput Bolje sutra iz Hrvatske, Guziki iz Poljske ili Poruka iz Bosne i Hercegovine koristili su ironiju i neku vrstu samozadovoljstva spoznajom da smo uništili sami sebe veličajući tehnologiju. U tom slučaju draži mi je bio film Backups iz poljske u kojemu se filmski radnik budi iz noćne more da nije uspio prebaciti materijal jučerašnjeg snimanja na kompjuter. Ili ga je zaista probudio kompjuter u kvaru?
Od priča o međuljudskim sukobima i međunarodnom ratovanju, istaknuo se film No More War iz Nizozemske u kojemu smetlari dječaku imigrantu bude loša sjećanja. Kod međuljudskih sukoba psihološki najzanimljiviji je bio film Unmasked iz Kolumbije. Gledamo pljačku pod maskama unazad sve dok kamera ne zastane na licu glavnog junaka. On je prestravljen jer mu je netko poslao poruku: znam da nosiš masku. Wow! Sam film je brz i energičan, a završi sa jednom velikom optužbom koja se može odnositi na sve nas.
Od ljudskih priča My Story: Forhad iz Nizozemske i Bees are Joy iz Poljske su me najviše dirnuli svojom nježnošću. Forhad je svoj život, vrijeme i novac posvetio djeci beskućnicima, a pčelar iz Poljske unatoč dubokoj starosti poput mladog zaljubljenog dječarca svakodnevno posjećuje svoje pčele. Kad se treba sjetiti koliko dobrog ima u ovom svijetu, ova dva filma će to uspjeti u minuti.
Među pobjedničkim filmovima našli su se i neki moji favoriti iako dobitnika Grand Prix nagrade iz Indonezije Passive & Collective u kojemu se blatnjavi dječaci trude uspeti uz banderu nisam baš shvatila. Ema Letić je osvojila prvu nagradu kao i nagradu publike što je bilo očigledno i iz reakcije po završetku filma A Cruel Twist of Life za neočekivan obrat pri prikazu dva cvijeta. Dobitnik druge nagrade za film Happy New Year iz Italije vrlo je jednostavno prikazao kako je naš svijet pun vatrometa, ali i oružanih sukoba bez mnogo moraliziranja. Trećeplasirani Retrato također iz Italije bio je dobro primljen od publike, ali nakon mnoštva filmova sa puno snažnijom porukom mene nije toliko oduševio.
Posebno ću istaknuti film Adam & Eva iz Nizozemske koji je dobio moj glas. To je šaljiva crtica života supružnika koji su unatoč različitim svjetonazorima ipak našli kompromis, pa majka sinu objašnjava da su ljudi postali od Adama i Eve, a tatina obitelj od majmuna. Najhrabriji film je bio The Trials od Life u kojemu je autor impresivno dugo pustio da sa gljive kaplju nedefinirane kapljice. Činilo se i predugo za formu od jedne minute. Onda je pred kraju uveo ni više ni manje nego jednog sporog puža kojeg i u tako kratkom vremenu zapadne teška sudbina.
Festival jednominutnog filma u nešto više od sat vremena uspio je ostaviti trag u pamćenju koji mnogi duži filmovi nisu uspjeli. Program je bio dinamičan i lijepo je isprepletao zabavne i ozbiljne priče dok su autori oduševljavali svojim idejama i njihovim izvršenjem. S razlogom je ovo najdugovječniji festival ove forme na svijetu. Ljudska mašta čak i u tako krutoj formi još uvijek pobjeđuje.
