Film Hit Man iščekujem s velikim nestrpljenjem još odkad sam ga polu-prespavala na Filmskom festivalu u Veneciji. Bilo je kasno, bio je to već tko zna koji dan festivala i bilo je vruće. Sve su to uvjeti pod kojima jedan potplaćeni, ali entuzijastični filmski kritičar poklekne neovisno o kvaliteti filma kojeg gleda.
Prošle godine filmske zvijezde su bile rijetki gosti u Veneciji zbog štrajka SAG-AFTRA-e, pa je projekcija bila samo u društvu redatelja Richarda Linklatera i drugih filmskih radnika. Tijekom nje, često me budio spontani smijeh publike na poneke scene i veliki pljesak za vrijeme ključne scene u raspletu filma. Jedva sam čekala priliku da pogledam ovaj film. Ali film Hit Man imao je gorih problema od toga što ga je moja malenkost prespavala. Unatoč reakciji publike kakvu sam rijetko imala priliku doživjeti tijekom festivala, ovaj film nije našao distributera i dok je igrao u hrvatskim kinima, u mnogim dijelovima Zapadne Europe već je bio dostupan na Netflixu.
Utemeljen na istinitom događaju, Hit Man prati sveučilišnog profesora psihologije Garyja (Glen Powell) koji u slobodno vrijeme radi kao ispomoć u policiji. U više navrata ga se karakterizira kao blesavog šmokljana sa ‘savršeno zaboravljivim licem’. Baš zbog toga ga jednog dana zapadne dužnost da on odradi susret s prestupnikom koji želi angažirati plaćenog ubojicu. Gary uspije uvjeriti čovjeka da je on plaćeni ubojica i potencijalni kriminalac završi iza rešetaka. Ovo naravno dovede do toga da njegov tim u njemu vidi potencijal za daljnjim akcijama, a Gary dobije priliku da bude zvijezda svog života.
Budućim zasjedama on pristupa tipično štreberski uz mnogo istraživanja i prilagođavanja svog izgleda tome kakvog ubojicu vjerojatno očekuju njegovi potencijalni klijenti. Garyjaeva prerušavanja kao i ličnosti koje ga žele angažirati bile su izvor smijeha i u Cineplexxu u Zagrebu, ali meni su vrlo brzo postala zamorna. Do glavnog zapleta dolazi kada se Gary preruši u Rona – zavodnika punog samopouzdanja što iznenadi i očara i članove njegovog tima Claudette i Phila. Njegova poslodavkinja je zanosna Madison (Adria Arjona) koja se navodno želi spasiti ugnjetavajućeg braka s nasilnim i kontrolirajućim mužem. Prožet suosjećanjem Gary ju uvjeri da zapravo ne želi naručiti ubojstvo muža i time ju spašava zatvora.
Ali kako kažu, nijedno dobro djelo ne prolazi nekažnjeno. Gary potpada pod dojam moći koji mu daje preuzimanje uloga kao što je Ron. Ta ga arogancija može koštati ne samo posla nego i slobode ako se previše osili. Linklater očekivano spaja Garyja/Rona i Madison, ali njihova neminovna veza je neočekivano senzualna. Baš ta erotičnost koja iskače iz uobičajenih okvira komedije daje naslutiti da je situacija ozbiljnija nego što smo na početku mogli pomisliti. Zaista, što se Gary više upliće s Madison, to njezin lik više dobiva konotacije femme fatale. Može li joj se uopće vjerovati?
Za rasplet Linklater bira naizgled sretan svršetak. Da ne odam previše, do njega dovodi briljantno izvedenom scenom između protagonista u kojoj sami sebi pišu i izvode rasplet kakav si priželjkuju. Oni improviziraju replike za policijsku snimku dok ujedno jedno drugom iskazuju odanost. Baš je ta scena inspirirala venecijansku publiku na aplauz usred filma.
Ljepota filma Hit Man je u njegovoj nepredvidivosti. Čak je možda bolji opis reći da se film Hit Man čini predvidljivim, ali su mu likovi toliko ljudski (a time i skloni sebičnosti) da donose neočekivane odluke. Njihove odluke su uvjerljive jer su u službi vlastitih interesa i kao što to često biva u životu ne dolaze na naplatu kao na nekom nebeskom sudu. Ova doza realnosti unutar filma koji se predstavlja kao komedija funkcionira kao doza zlokobnog zbog kojeg sve što je dosad bilo smiješno i simpatično treba preispitati. U svakom slučaju, neće biti gubitak Hit Man pogledati i iz udobnosti vlastitog kauča, ali greška je vjerovati da se gleda samo jedna zaboravljiva Netflixova komedijica.
OCJENA:
