Ah, Air (2023). Ponovna suradnja Afflecka i Damona nakon zanimljivog susreta u Scottovom Posljednjem dvoboju (The Last Duel, 2021) dovoljna je da proda bilo koji film. Ubaci u to i Michaela Jordana – ikonu devedesetih koja je impresionirala košarkaški svijet otprilike u isto vrijeme kada su Matt i Ben impresionirali Američku filmsku akademiju – i imaš sastojke za uspjeh. Možeš napraviti film o grupi poslovnjaka koji pod svaku cijenu žele angažirati Jordana za lice reklame svojih tenisica. Ali nekad i najfiniji sastojci i najbolja tehnika ne pruže ‘ono nešto’.
Tehnike i talenta u ovom filmu ima na bacanje. Iako Affleck sebi prepisuje ulogu zabavnog ekscentrika, dopušta drugima da ga zasjene. I ne samo svom prijatelju Damonu koji u Air donosi dovoljno dražesti, ali i nedovoljno oštrine. Viola Davis kojoj su mnogi kritičari pripisivali zasluge za pozitivan dojam filma baš kao i Damon glumi dobro, ali s veoma plošnim materijalom. Sve njih na trenutak prijeti zasjeniti Matthew Maher u ulozi Petera Moore-a – dizajnera legendarne Air Jordan tenisice. Njegov lik je zabavan osobenjak koji se nenametljivo ističe kao netko o kome bismo htjeli znati više. Ali nakon par razgovora i dizajna tenisica i on pomalo padne u zaborav.
Pa čak i ta famozna tenisica oko koje se vrti cijeli film na kraju djeluje više kao antiklimaks. Želiš mi prodati priču da je dizajn Jordanice bio povijesni trenutak, a na sastanak na kojem želiš impresionirati Jordana i mene tenisicu bez ceremonije već držiš na stolu, niti muzikom (barem muzikom!) me ne navedeš da se zapanjim.
Zbog tih propuštenih malih trenutaka film se često čini kao da pluta na površini vode umjesto da izvire bombastično poput gejzira. Cijeli film bio bi prikladniji kao neki Netflix specijal nego potencijalni kino hit. O njemu se piše već i kao o mogućem prvom kandidatu za sljedeće Oscare. Ali, ne znam baš. Bojim se da će dojmovi na film Air trajati jednako dugo kao i uzbuđenje na njegov foršpan. Dakle, dan-dva.
Film Air solidno je ostvarenje s odličnom glumačkom postavom. Pod Affleckovim redateljskim naporom, mnogi kadrovi postavljeni su kao kulminacijske scene filmova poput Svi predsjednikovi ljudi (All the President’s Men, 1976). Kao da se iščekuje neki povijesni trenutak čovječanstva. I zaista, završne kartice nas obavještavaju o tome koliko je Nike zaradio svojom poslovnom taktikom i u čemu je sve postavio presedan. I možda da aspiriram na multimilijardersku besmrtnost, te brojke bi mi nešto i značile. Ovako ostavljaju dojam kao da mi neki samoproglašeni biznismen želi objasniti sve o svojem autu. Ne zanima me. I nisam impresionirana.
OCJENA:
