Kristijan Milić često se vraća ratnoj tematici u svojim uratcima. Među najpoznatijima tu je serija Nestali (2020-2022) i film Broj 55 (2014). Na Filmskom festivalu u Puli prikazuje se njegov najnoviji doprinos hrvatskom ratnom filmu – Božji gnjev (2024). Uz njega ide i naizgled impresivna informacija, ali zapravo poražavajuća činjenica da se radi o ‘svjetskoj’ premijeri filma. Ono što mene posebno impresionira je vidno poluprazna Arena prije početka. Pogotovo kada iduću večer za film Šalša za mjesta bude otimačina čak i na kamenim tribinama. Pitam se kako svi znaju šta se ne smije propustiti, a šta je u program uvršteno u najboljem slučaju ‘reda radi’.
Božji gnjev započinje poput lošeg TV filma. Čini se da mrak koji je dobiven filterom preko scena snimljenih po danu prate duboki orkestralni tonovi sa neke stranice za besplatno korištenje zvuka. Vojnici u ležećem položaju oko sebe postavljaju nagazne mine i u sljedećoj sceni saznajemo da su tu ‘noć’ i poginuli. Na nesreću onih koji su ih poslali na ovu ilegalnu misiju, jedan od poginulih bio je Ilijin brat. Ilija je u filmu vojnik HVO-a koji neće dopustiti da bratova smrt prođe nekažnjeno, a ne treba ni zanemariti odabir njegovog imena pošto je u slavenskim kulturama Ilija poznat i kao Gromovnik, tj. onaj koji zapovijeda gromovima i kišom.
Još vam nije jasno kakav je ovo film? Pa onda još i ovo. Kod svakog od osmorice poginulih nađeno je gotovo 5000 (!) dolara. Apsurdna količina novaca ako ga se množi sa brojem sudionika za današnje pojmove a kamo li za Bosnu 90-ih. Ilija, iako vojnik na dužnosti, prođe više raznih položaja, uspije ispitati razne upletene sudionike, a njegova želja za odmazdom odvodi ga skroz do Zagreba i natrag da bi saznao da je neki čovjek iz sjene platio skoro 50,000 američkih dolara pologa da bi ovi ‘nedužni’ mladići prešli bojnu liniju i donijeli mu, ako sam dobro shvatila, nekakvu uniformu.
Ono što je drugačije kod filma Božji gnjev prikaz je HVO-a kao pijandura koji nikad nisu dalje od dužine ruke od boce rakije ili sličnog alkohola. Također, zloslutne radnje u kojima sudjeluju hrvatski vojnici nisu tako česte u epopejskim filmovima o domovinskom ratu. Ovaj film valjda želi biti neka vrsta revizionističkog ratnog filma, ali ipak korak udaljen od izravne kritike Hrvatske vojske, pa u maniri pravog američkog stila priču izmješta u drugu vojsku i drugu zemlju.
Čak i ovo dosad napisano čini mi se kao preozbiljno promišljanje scenarija koji je prikladniji igri u parku dječaka koji se vole igrati rata. Kako drugačije da shvatimo Osvetnika Iliju i njegov biblijski pohod na ‘zlo’, ispraznu karakterizaciju i trećerazredni scenarij? Miliću je olakotna okolnost što može reći da je zaista služio vojsku za vrijeme rata i da je scenarij baziran na istoimenoj knjizi Josipa Mlakića.
Ali da je i svaki dio priče filma Božji gnjev istinit, njezina pretvorba na veliko platno (ne)uspio je eksperiment samodopadnosti. A prema tome, samo još jedna natuknica u popisu režimskih filmova o domovinskom ratu koji se čak ni za godinu dana neće moći razaznati od naslova kao što su Šesti autobus ili Broj 55. Prazno glorificiranje vrijednosti koje ne dosežemo ni danas, a kamo li za vrijeme rata.