Karakteristika mlađih generacija današnjeg svijeta, koji su ili odrastali uz televiziju krajem prošlog stoljeća (uglavnom milenijalci) ili svjedočili rađanju interneta ovog stoljeća (Gen Z), je to da nas odlikuje svojevrsna ambicija, težnja za nezavisnošću, ali opet i stanje neznanja i nemogućnosti pronalaska odlika kako samog sebe, tako i svijeta oko nas.
I da, ovo što kažem je dosta naklapanja u prazno. Jer kad nas pravi život udari, ne možemo puno razmišljati niti o ambiciji niti smislu života, već se snalazimo kako znamo i umijemo. Ipak, osjećaj izgubljenosti i potrebe za sanjarenjem i odlaskom izvan realnosti je prisutan podosta kod ovih generacija, barem nekako iz mojih iskustva koje sam dosad dobio pričajući s ljudima moje generacije ili starijih (pripadam Generaciji Z, iako sam vrlo blizu granici s milenijalcima).
Rekao bih da je upravo to okosnica filma I Saw the TV Glow. Radi se o uratku Jane Schonenbrun – američke transrodne redateljice. I ovo što kažem transrodne nije moj pokušaj da ovaj tekst učinim hip i modernim, nego zato što Schonenbrun itekako ističe važnost svoje rodne pripadnosti u svom umjetničkom radu, a to se vidi i u ovom, njenom drugom dugometražnom uradku.
I Saw the TV Glow je film u kojem dvoje likova – cure Maddy (Brigette Lundy-Paine) i dečka Owena (Justice Smith), koji se u ranoj tinejdžerskoj dobi zbliže preko TV serije imena The Pink Opaque. Njihova bliskost je pritom vrlo neobična, a moglo bi se reći i nedefinirana, s obzirom na to da su njihovi susreti zapravo rijetki, a tijekom godina komuniciraju preko pisanih poruka ili video-kaseta epizoda serije. Poruke su pritom sadržaji epizoda serije, a u kojima Maddy prepričava Owenu što se dogodilo u seriji, s obzirom na to da Owenovi roditelji njemu zabranjuju gledanje iste zbog kasnog termina. Može se reći da je njihova forma komunikacije upravo The Pink Opaque, odnosno sam narativni tijek, likovi i promjene unutar likova serije su ti koje određuju njihov odnos. Prek nje oni komuniciraju sa svijetom i dobivaju doživljaj koji ne mogu dobiti u stvarnosti.
Fred Durst, najpoznatiji kao frontmen benda Limp Bizkit, u filmu glumi tatu koji u jednome trenutku kaže: „Nije li to serija za cure“, referirajući se na The Pink Opaque. Rekao bih da je to trenutak u kojem se podosta osoba našlo tokom svog djetinjstva, a još uvijek se može i naći, ovisno u sredini u kojem odrasta. Iako smo u tzv. WOKE (koliko god ta fraza bila isprazna) fazi društva i sve je svakome „dozvoljeno“ i dalje postoje određeni rodni stereotipi koji određuju što bi djevojčica, a što dječak trebali raditi, pogotovo u ranim fazama djetinjstva. Nema čarobne formule za odgajanje djeteta, jer htjeli mi ili ne, određene karakteristike i tip identiteta će biti nametnuti, ali nezavisnost i mogućnost izbora je nešto se što se paradoksalno nameće kao nemogućnost za glavne likove filma.
Rekao bih da je to identitet jedan od ključnih koncepata na kojim Schonebrun gradi svoj rad, uz ljudsku težnju sanjarenju i stvaranju alternativne stvarnosti. U konačnici, ljudska opsjednutost raznim oblicima i elementima popularne kulture nešto je što definira naš identitet dok nam u isto vrijeme realnost svijeta izmiče. To neki put ima pozitivne, a neki put negativne učinke, a i sama Schonenbrun to nastoji istaknuti.
I Saw The TV Glow je uz sve žanrovski uradak koji daje očite reference na primjerice Davida Cronenberga i Davida Lyncha, a koje i sama autorica ističe kao glavne filmaške uzore, a pritom su te reference tako dobro uklopljene u film da on svejedno izgleda sasvim originalno, sa svojom vizualnom i narativnom patinom.
Iako mi osobno završetak samog filma nije najbolje sjeo, I Saw The TV Glow je jedan od najinovativnijih i najpromišljenijih filmova ove godine. Umjetnost se konstantno mijenja i iako nam se čini da je „prije uvijek bilo bolje“, kada vidim ovakav rad, apsolutno se mogu osmjehnuti i reći da ima autora u filmu danas koji mogu ispričati razne teme na itekako zanimljiv način. Na određeni način, sam film se bavi nostalgijom i načinom na koji su nas iskustva u djetinjstvu oblikuju, kao i ono što smo doživjeli i konzumirali u društvenom i kulturnom smislu. Radi se zaista o kompliciranoj tematici i teško je u konačnici zaokružiti takvu temu na potpuno smislen način, ali drago mi je vidjeti da netko ima hrabrosti samo to i napraviti.
