Da se film Klub nula (Club Zero, 2023) nije jedini prikazivao u Kino Meeting Point za vrijeme mog posjeta Sarajevu, sigurno je za pretpostaviti da vjerojatno nikad ne bih pogledala ovaj canneski uradak. Osim što mi Mia Waskiowksa nikad nije bila simpatična ni zanimljiva kao glumica; sama tema filma činila mi se previše površnom i isforsiranom. Tek je ime redateljice objasnilo zašto se ovaj film našao među konkurencijom na prošlogodišnjem Cannesu.
Jessica Hausner izdvojila se među kritikom filmovima kao što su Mali Joe (Little Joe, 2019) i Amour fou (2014). U filmu Klub nula ponovno bira prilično hladnu i distanciranu izvedbu za svoj glavni lik što se valjda može protumačiti kao umjetnički stil koji daje određeni kredibilitet. Nažalost, priča u kojoj se glavni lik nalazi jednako je kruta i nepristupačna.
Radnja se odvija u neidentificiranoj srednjoj školi u neidentificiranoj zemlji, ali poredak se ipak vuče iz tradicionalno engleske obrazovne kulture, a i jezik sporazumijevanja je engleski. Imena učenika su raznoraznih podrijetla, a obitelji im većinom pripadaju višoj klasi. U njihovu elitnu školu uvodi se novi izborni predmet Svjesno jedenje koji je vidljivo ubačen u kurikulum jer se woke roditeljima sviđa najnovija moda, a ravnateljici odgovara što nastavnica gđa. Novak može preuzeti školska zaduženja preko vikenda. Win-win, rekli bi englezi.
Učenici koji odaberu ovaj program su svakojaki. Upoznajemo ih u već predvidljivom krugu u kojem svatko kaže svoje razloge za dolazak. Kamera im jedva daje vremena da kažu sve što misle dok ne nastavi svoju putanju do sljedeće osobe. Većina na jedan ili drugi način kaže da je prisutna kako bi imali više kontrole – nad svojim izgledom, nad svojim načinom jela, nad okolišem i kapitalističkim svijetom i posljedično nad svojim životom. Samo je Ben prisutan jer će dobiti dodatne bodove koji će mu pomoći da ostvari punu školarinu.
Pitanje klasne pripadnosti i financijskih mogućnosti izravno se proteže kroz film. Malim bogatunima spremnima na izgladnjivanje u njihovim sterilno luksuznim kućama moderne fuzije hrane servira služavka, a oni ih bunotvno odbijaju (ili povraćaju). Dok se Elsa i njezina majka zbližavaju tako da ništa ne jedu, Ben ne želi odbiti hranu jer mu ju s ljubavlju servira brižna majka. Ona je ujedno i prva i najglasnija koja se požali na manipulativne i štetne prakse Kluba nula. Nažalost, u toj elitističkoj sredini nitko ju ne shvaća ozbiljno.
Ono što najviše razočarava kod filma Klub nula je što se iz same premise može pretpostaviti cijeli film. Gđa Novak zavest će učenike svojom prividnom progresivnošću, oni će jesti sve manje i manje dok ne dođu do toga da ne jedu ništa. Neki će odustati, neki se razboljeti, ali oni najrevniji će izdržati. Kad napokon uvide da je stanje kritično, roditelji će naći izgovor da se rijeđe gđe. Novak, a da njihova krivica bude nepostojeća.
Iako se Hausner želi uhvatiti u koštac bitnim temama današnjice – osjećajem manjka kontrole nad svojim životom, ekologijom i okolišem, elitama koje su nepovezane sa svojom djecom onoliko koliko i sa svijetom oko njih. Hausner želi obraditi ove teme, ali ili za njih nema hrabrosti ili kapaciteta. Tako da na kraju ostaje samo jedan potpuno zaboravljiv, isprazan film.
OCJENA:
