Uniforma je uniforma pa makar i svećenička. I to mislim u filmskom kontekstu. Filmovi u uniformama su zabavni zato što podrazumijevaju prepoznatljiv kodeks kojemu likovi streme i ideale koje ne smiju izdati. U američkim vojnim filmovima ti ideali mogu biti heroizaim i pravednost, za policiju javno dobro, za liječnike to je Hipokratova zakletva, a za svećenstvo neka vrsta ultimativnog dobra i morala. U ovakvim filmovima, lako je razaznati kakav bi junak trebao biti, a njegova iskušenja utoliko su zanimljivija, jer bi trebali odgovarati nekoj vrsti više sile koju uniforma simbolizira. Iz tog razloga zanimao me triler Konklava (Conclave, 2024).
Između ostalog u glavnim ulogama tu se našao Ralph Fiennes, Stanely Tucci i John Lithgow i zanimalo me posebno kako će Fiennes pristupiti ulozi organizatora konklave. Rezultat je dobar, ali ne i odličan. Finnes kao kardinal Lawrence zanimljiv je lik. Manje od ostalih favorita na mjesto pape pokazuje pompoznost i ambiciju zbog koje je svaki od kandidata pomalo antipatičan. Kada glasovi počinju dolaziti i u Lawrencovo ime, gledatelj pomalo i priželjkuje veliki preokret koji bi ga učinio papom.
Alternative za Svetu stolicu su, prikazan u izrazito lošem svjetlu, talijanski kardinal Tedesco koji učenje crkve želi vratiti u neka prošla tradicionalna vremena, Adeyemi iz Nigerije za kojeg nije jasno je li se drugi kardinali protive zbog njegovih stavova ili samo zato što je crn, Lithgow u ulozi Tremblayja koji se ponaša kao da je bolji od svih, pa ga ostali ne preferiraju, a tu je i pitanje biskupa iz Kabula koji je postavljen u tajnosti i koji iznenadi Kardinalski zbor svojim postojanjem i glasačkom moći.
Film Konklava pun je obrata od kojih je jedan neuvjerljiviji od drugog. Ili možda ne toliko neuvjerljv koliko jedan veći i bombastičniji od drugog. Počevši sa časnom sestrom koju je netko pozvao da bude posluga samo zato da bi se otkrilo da je jednom davno imala aferu s jednim od kardinala i on bi ispao iz utrke. Onda usred glasanja zaista eksplodira bomba i površno rani neke od kardinala u sekvenci za koju sam se nadala da se samo fantazija ili san, da ne govorimo o potrebi za izolacijom dok jedan od kardinala neprestano traži informacije iz vanjskog svijeta poput amaterskog detektiva.
Na samom kraju ovih djetinjastih igara moći izabran je papa koji si nadjene ime Inocent. Zanimljivo je da je odabran kao alternativa robovima ambicija, a već izborom imena pokazuje svoju moguću samoživost. A kada još otkrije i druge, suvremene posebnosti, šok vjerske zajednice i analize woke kulture su zagarantirani.
OCJENA:
