Možda su ipak za dojam filma Radnička klasa ide u pakao (2023) krive moje pretpostavke na riječi ‘radnička klasa’ i nepotpuno čitanje opisa koji se nudio na stranici Pulskog filmskog festivala. Ipak kad se radnička klasa pojavljuje u engleskim filmovima, često je riječ o dirljivim pričama prizemnih ljudi koji pokušavaju napraviti najbolje od svog života, a u početnim redcima opisa u programu festivala govori se o radnicima koje je pojela privatizacija. Šta mogu, mislila sam da idem gledati jednu dirljivu socijalnu dramu o ljudima koji se bore za svoja prava na dostojanstven život.
U mojim očekivanjima od filma nije me poljuljao ni uvodni govor Marija Kozine u kojem je najavio da je ovaj film redatelja Mladena Đorđevića – za upućene, redatelja Srpskog filma (2005) napravljen u estetici crnog talasa i da skreće u grotesku. Ništa to meni nije značilo jer sam mislila da idem gledati srpskog Kena Loacha koji će u dokumentarističkom stilu pokazati nepravde kapitalizma na Balkanu.
Film tako i počinje što mu priliči. Tamara Krcunović kao Svetlana predvodnica je prosvjeda ogorčenih radnika kojima nisu isplaćene plaće i kojima je oteta tvornica u kojoj su zarađivali za život. Ona i njezini kolege iz sindikata okupljaju se u njezinoj majušnoj kući gdje planiraju sljedeće poteze. Ako ih uspije odvojiti od televizora gdje pobožno gledaju reality show poput Ljubav je na selu. Nekad se čini da im je sudbina tih cirkusanata na TV-u bitnija od vlastite.
Kada isprobaju svaki potez i ponovno se nađu na dnu hranidbenog lanca, savršena su meta za došljaka-povratnika Miju (Leon Lučev) kojeg prati glas da je u kontaktu s nadnaravnim silama. Redatelj zahvaljujući ovakvom zapletu može detaljno prikazati jednu veoma prisutnu subkulturu koja se skriva tik ispod površine društvene svakodnevice, kao i prokazati očite varke i motivacije samoprozvanih proroka. Jedino ostaje nejasno suosjeća li on sa svojim protagonistima ili im se izruguje zbog toga kako su naivno povjerovali u sve veće ekstreme i zahtjeve koje je Mijo stavio pred njih.
Gledati film Radnička klasa ide u pakao mukotrpan je zadatak. Naravno da postoje oni koji izazivanje gađenja i zgražanja smatraju pohvalnim umjetničkim činom, ali osim takvima film će biti mučan i degutantan. Da, da, to mu je i poanta. Zato se Mijo i Svetlana hrane sirovim jetrima tijekom seksa. Zato se glavna radnja filma odvija u najčešće tamnim prostorima uz uznemirujuću glazbu. Zato u filmu nema heroja ni pobjednika. Poput tog prije spomenutog crnog talasa, svi se sudionici pod njim utapaju.
Radnička klasa ide u pakao završava orgijama dekadencije, umorstvima, odmazdama i općenito srozavanjem radnika na razinu onih koji su ih oštetili. Nije čudno što u završnici ti isti ljudi sjede pred ugašenim televizorom dok se njihova lica vide u odrazu ekrana. I oni su postali cirkusanti kakvima su se dosad rugali. I ako su mislili da nisu imali što izgubiti, zaboravili su na dostojanstvo.
OCJENA:
