Trokut tuge (Triangle of Sadness, 2022) danskog redatelja Rubena Östlunda nagrađen je Zlatnom plamom – najpoželjnijom od nagrada na prestižnom filmskom festivalu u Cannesu. Na filmskom festivalu u Zagrebu nagrađen je čestim i glasnim smijehom publike i zadovoljnim pljeskom. Na moju nevjericu i duboko nezadovoljstvo.
Östlunda mi je prvi put spomenuo dobar prijatelj impresioniran filmom Turist (Force Majeure, 2014). U filmu mu se svidjelo što je otac obitelji prikazan kao sebična kukavica koja ostavlja svoju ženu i djecu na milost i nemilost lavine koja hrli prema njima. Kasnije ne može priznati sebi, a kamo li drugima da je pobjegao. Kroz film se mora suočiti s činjenicom da nije nikakav heroj. Naprotiv. Ali to je u redu. Nije ni nitko od nas. Heroji se treniraju za pravodobne reakcije u opasnim situacijama. Mi, obični smrtnici, reagiramo po životinjskom instinktu. Još samo trebamo naučiti živjeti s tom činjenicom.
U svom sljedećem i široko prihvaćenom filmu Kvadrat (The Square, 2017) Östlund ponovno jednog samoživog muškarca stavlja u poziciju upitnog heroja. On se umiješa u svađu kako bi zaštitio slabijeg, samo da bi shvatio da je cijela svađa bila trik koji su iskoristili da ga pokradu. Ali on je jedan kurator muzeja, važna osoba. Zato će kradljivce pokušati naučiti lekciju. S humoristično-tragičnim posljedicama. Predvidljivo, neće se pokazati nikakvim herojem. Naprotiv.
U filmu Trokut tuge, Östlund se drži poznatih i prokušanih tema. U prvom od tri dijela bavi se vezom modela Carla (Harris Dickinson) čija je slava pomalo prošla i njegove djevojke Yaye (Charlbi Dean) koja je na vrhuncu slave. Bez obzira na njihov financijski status, ona još uvijek očekuje da se Carl ponaša prema tradicionalnim društvenim normama, tj. da plaća za izlaske iako ona zarađuje više. Razgovor koji vode uznemirujući je povuci-potegni između dvoje ljudi koji ne žele živjeti jedno bez drugog, ali razlog zbog kojeg su zajedno nije pretjerano romantičan. Dvoje ljudi na pravom mjestu u pravo vrijeme čija veza iz poslovne perspektive ‘ima smisla’. Inzistiranjem na razrješenju dileme oko plaćanja Östlund Carlu daje vremena i prostora da dokaže da ima pravo biti nezadovoljan očekivanjima koje njegova djevojka i društvo imaju od njega. Pošto nije na vrhu hijerarhije ima pravo biti ogorčen što uvijek mora platiti račun. I ima pravo. Jedino nije jasno kritizira li Östlund ovdje samo žene ili cijelo društvo.
U drugom dijelu filma, Carl i Yaya nađu se na luksuznoj jahti zahvaljujući njezinom utjecaju na društvenim mrežama. Tamo su okruženi ljudima koji su jednako upitnim načinima osigurali veliko bogatstvo – u industriji oružja, gnojiva, tehnologije i slično. Östlund malim detaljima – kao što je pitanje o jarbolima ili prijedlog za plivanje, iscrtava prepotentne ekscentričnosti koje ovi ultra-bogataši njeguju. Ili još gore, zahtijevaju da drugi njeguju u njima. Kako bi ih postavio na svoje mjesto, kapetan broda (Woody Harrelson) pristaje na zajedničku večeru usred oluje koja će na njegovo djetinjasto veselje uzrokovati pandemiju morske bolesti na brodu. Östlund će večeru rado i dugotrajno prikazati projektilnim povraćanjem jednog po jednog putnika sve dok se svi skupa ne nađu plivajući u govnima. Doslovno. Taj rugajući prikaz bogataša zasladit će Dimitri (Zlatko Burić) i kapetan pijanim kočoperenjem – pardon, citiranjem Marxa i Regana preko razglasa. Na njihovu sreću ili još jednu Östlundovu poruku – oni neće morati snositi posljedice svojih odluka. Tijekom večere iz pakla brod doživi katastrofu.
U trećem dijelu filma nekoliko putnika nađe se na pustom otoku u borbi za vlastiti život. Oni su potpuno bespomoćni i beskorisni sve dok se na otok ne nasuka i Abigail (Dolly De Leon). Na brodu je samo čistačica WC-a, ali na otoku je kapetanica. Ona je jedina koja zna uloviti ribu i naložiti vatru. „Zar ne zaslužujem biti kapetanica?“ pita unezvijerene oko sebe. Nevoljko joj priznaju tu titulu. Glad je ipak jača od ega. Doduše, za hrpu mušičavih i obijesnih bogataša, svi se ponašaju suzdržano i pristojno. Pomislila bih da bi baš takva grupa ljudi bez obzira na posljedice s pozicije moći zbacila neku malu čistačicu. Ipak mislim da bi ih s vremenom ego bolio više od želuca. Östlund bira drugačiji pristup situaciji. Umjesto da nastavi svoju kritiku bogatih (je li to Trokut tuge ikad i bio?), on odluči prikazati Abigail kao žrtvu vlastite moći. I ona postaje prkosna i sebična. Baš kao i bogataši za kojima je čistila na jahti. Možda je u pravu. Apsolutna moć apsolutno kvari. Ali bi li moć jednu čistačicu s Filipina iskvarila na isti način kao jednog zapadnjačkog skorojevića? Zar zbilja na pustom otoku ne bi imala pametnijeg posla nego odabrati priležnika iz obijesti? Kao i mnogi drugi zapleti u Trokutu tuge i ovaj je prisutan u svrhu farse.
Östlunda neki smatraju enfant terribleom filmskog svijeta, a on se svojim završetkom razotkriva kao samo jedan prgavi šaljivdžija iz više klase. Kraj filma Trokut tuge ne donosi kritički stav ili osudu beskonačnog bogatstva. Maločas je oligarhe doslovno suočio s ljudima ‘ispod palube’ koje se drži ispod granice siromaštva kako bi njihovo bogatstvo raslo. Kao i s bespoštednom prirodom čiji se resursi otimaju kako bi se upumpali u bankovne račune. A onda u svojoj završnoj i najboljoj sceni (u mnogočemu zahvaljujući i do srži zastrašujućoj De Leon) Östlund kao prijeteći faktor ipak odabire prikazati siromašne, izrabljene, odbačene. Između ostalog, iz tog razloga Trokut tuge prije bih opisala kao – tuga na treću.
