Prvi dan nove godine započeo je priličnim iznenađenjem. Na film Velika igra (Molly’s Game, 2017) nabasala sam slučajno, a ostavila sam ga da ide na TV-u zbog mnogo članaka koje je inspirirao kad je izašao, a i zato što se radi o pokeru. Imam dugu povijest uživanja u filmovima kojima je u središtu radnje poker, čak i kada se ne radi o posebno dobrim filmovima. Na pamet mi padaju Maverick (1994), Casino Royale (2006) i Kockari (Rounders, 1998).
Kockarski filmovi rijetko su o samoj igri. Nerijetko se i previše inzistira na povezanosti pobjede u pokeru sa bitnim i nepremostivim začajkama osobnog karaktera. Napetost ne raste samo zato što čekamo saznati hoće li glavni lik pobijediti ili izgubiti, već zato što ne znamo hoće li glavni lik pokleknuti.
Sam sadržaj filma Velika igra nije me previše privlačio. Znala sam da se radi o Molly koju tumači meni nebitna Jessica Chastain i da je Molly organizirala skupe pokeraške igre što ju je kao profiliralo u neku žensku inačicu Vuka s Wall Streeta. Film je premijeru imao u post-metoo dobu kada su filmovi sa ženskim likovima u glavnoj ulozi bili gurani u središte medijske pažnje, svaki kao da je prijelomna priča o tome što znači biti žena. Suvišno je reći da mnogi nisu zaslužili toliku pozornost, a rijetki uopće opravdali da ih se zove feminističkim filmovima.
Ono što me privuklo da film ostavim u pozadini dok tonem u san zapravo je bio Idris Elba za kojeg nisam znala da glumi Mollyjinog odvjetnika u filmu. Scene na koje sam nabasala bili su njihovi razgovori o njezinoj krivičnoj odgovornosti i Molly je predano pisala Charleyjeve opaske u tekicu. Podsjetilo me to na film Erin Brokovich, također prema istinitom dogođaju, u kojemu slično priprosta žena dobije priliku iskazati dokud seže njezina inteligencija i snalažljivost.
Zato me je i iznenadilo kada sam sljedećeg dana vratila film da ga pogledam ispočetka, da Molly nije samo neka isprazna fufica, već bivša profesionalna skijašica koju je otac forsirao da dosegne svoj vrhunac. Iznenadio me tu i Kevin Costner kao psiholog Larry. Nakon uvodne scene o Mollyjinoj skijaškoj karijeri skoro mi je bilo žao fokusirati se na njezin novootkriveni biznis. Iz života ove žene dalo bi se napraviti nekoliko sezona serije, a ne samo jedan pravno-kockarski film.
Osim uobičajenih i očekivanih zavrzlama o bogatim i moćnim igračima, te nekoliko napetih dobitaka i gubitaka, zanimljivo je bilo vidjeti kako se razrješava sudski i obiteljski slučaj. Costner je veoma nezahvalnu i zamalo neuvjerljivu ulogu uspio iznjeti kao pravi profesionalac i neću vam lagati kad kažem da mi je istjerao i suzu na oko.
Chastain je dobro baratala s likom Molly i bilo ju je ugodno gledati, iako bi nešto više celebrity karizme vjerojatno pomoglo filmu. Većinu vremena se gledatelju obraća nanesenim zvukom, tj. voiceoverom što je možda i najveća mana filma. Nije me iznenadilo da se radi o Sorkinovom scenariju jer je unatoč toj nezahvalnoj situaciji uspio napraviti dinamičan film.
Doduše, ako sam to i znala prije, tek sam kasnije postala svjesna da je Velika igra Sorkinov prvi redateljski pokušaj. To bi objasnilo i zašto se film povlačio po mnogim člancima. Pisac filmova Malo dobrih ljudi, Zapadnog krila i Društvene mreže cijenjeno je ime holivuda čiji se svaki sljedeći scenarij čeka s uzbuđenjem.
Ne mogu reći da je Velika igra natprosječno dobar film niti da će ostati zapamćen u analima svjetske filmografije, ali prepun je zanimljivosti i koincidencija koje gledanje čine veoma ugodnim.
OCJENA:
