Prvi dan 22. Filmskog festivala u Zagrebu započela sam nadobudno. Čak četiri filma našla su se na mojoj listi gledanja i sva četiri sam odradila. Ovo su kratki dojmovi o viđenome.
Stvarna bol (A Real Pain, 2024)
Drugi dugometražni film Jesseja Eisenberga bavi se ostavštinom Holokausta na suvremene generacije. Iako i sam glumi u filmu, Eisenberg kao anksiozni David u sjeni je svog emotivnog bratića Benjija. Oni putuju u Poljsku da bi se priključili maloj grupi ljudi koji žele istražiti povijest Holokausta. Kieran Culkin dominira cijelom pričom jer je Benji glasan i neprimjeren, pa tako svojim ekscesima traži način da ga bude dirnut mjestom i događajem koji je nejgova baka preživjela. Nažalost, njegova želja za iskrenim doživljajem usporediva je s onim kada turisti žele biti putnici i zaista iskusiti neko mjesto na koje su stigli niskotarifnom aviokompanijom i posjetili mjesta s top liste. U kombinaciji s pozadinom Holokausta cijeli film ostavlja dojam snobizma i ispraznosti i ponekad je Benjijeve eskapade naporno gledati unatoč kratkom trajanju od devedesetak minuta.
Julie je odlučila šutjeti (Julie zwijgt, 2024)
U glavnoj ulozi belgijskog filma Julie je odlučila šutjeti nalazi se prava tenisačica Tessa Van den Broeck što pomaže sveukupnom dojmu filma. Većina radnje odvija se na teniskoj akademiji i sportskim pripremama, pa pomaže da i glumica izgleda kao da je na putu prema vrhu. Njezin lik Julie zanimljiv je dodatak #metoo pričama. Iako se pozadinska priča filma bavi neprimjerenim ponašanjem trenera prema jednoj od polaznica teniske akademija, Julie ne iznosi svoje iskustvo s trenerom. Njezina borba je unutrašnja i samo kroz svakodnevne rutine gledatelj upoznaje Julie i pokušava dokučiti koje je bilo njezino iskustvo. Sam film tipičan je festivalski uradak u kojemu glavni lik ne priča mnogo, a gledanje u daljinu ili promatranje drugih likova sa strane treba pokazati neku unutrašnju borbu. Gledljivo, ali pomalo zaboravljivo unatoč tome što je na festivalu osvojio Zlatna kolica za „zavidno vladanje tonom, strukturom i tempom“.
Hepiend (Happyend, 2024)
Japanski film Hepiend smješten je u nekoj alternativnoj stvarnosti. Petero srednjoškolskih prijatelja navikli su raditi nepodopštine, ušuljati se u klubove ili se družiti u sobi za glazbu u školi. Nakon što ravnatelju škole podmetnu neslanu šalu, u školu se uvede nadzorni sistem koji na svakog od prijatelja utječe drugačije. Yuta i Kou glavni su dvojac filma, ali Yuta pripada višoj, a time i praktički nedodirljivoj klasi dok je Kou pripadnik korejske manjine i njegovi problemi su mnogo više egzistencijalni. Najzanimljiviji dio filma baš je prikaz manjinskog stanovništva Japana i života koji nisu ogrnuti u high-tech lifestyle s kojim smo navikli asocirati Japan. Cijeli film prati neka fantastična atmosfera kao da će se san svakog trenutka pretvoriti u noćnu moru.
Bijeg
Bijeg (The Outrun, 2024) je uz Stvarnu bol najtradicionalniji od filmova koje sam pogledala na prvom danu festivala. Film njemačke redateljice Nore Fingscheidt temelji se na memoaru škotske novinarke i spisateljice Amy Liptrot. Teret filma potpuno je na plećima Saoirse Ronan koja utjelovljuje Ronu – mladu djevojku koja se vraća u zabačeni kraj Škotske nakon borbe s alkoholizmom. Film priča zanimlijvo iskustvo žene koja traži smisao života, bori se s beznađem i napokon, kako to uvijek biva, nalazi svoje mjesto u zajednici s dobrim ljudima. Fingscheit ovoj intimnoj priči daje veličanstvenu širinu uz pomoć ekstremnih krajolika škotskog otočja koje stavlja u kontrast s prenapučenom i kaotično restriktivnom atmosferom Londona, a mir pronalazi u udobnim interijerima i blagonaklonim ljudima.
