Ako je feminizam samo obrtanje stereotipnih uloga u društvu ili staviti ženski lik u centar pažnje umjesto muškog, onda je Barbie (2023) Grete Gerwig feministički film. Barbieland u kojem caruje Margot Robbie je mjesto gdje žene mogu biti sve što požele: liječnice, znanstvenice, pa čak i predsjednice, dok su Kenovi praznoglavi privjesci koji se samo muvaju po plaži. Usred plesnog broja kojim se završava još jedan čaroban dan, Robbie-ina Stereotipna Barbie izrekne riječi: “Razmišljate li ikad o umiranju?” Zbog te egzistencijalne krize joj se izravnaju stopala, dobiva jutarnji zadah i (recite to šaptom) celulit. Sve ovo započinje razdor u Barbienoj ružičastoj idili.
Kako bi se izliječila, Stereotipna Barbie ode u posjetu Čudnoj Barbie. Čudna Barbie, za razliku od liječnice ili predsjednice, nije društveno-prihvaćeno lijepa. Ima kratku, špičastu kosu, nacrtane krugove oko očiju i išarano čelo. A najviše voli podizati noge u špagu i tako se naslanjati po zidovima. Razlog njezinoj čudnosti je što se s njom neko dijete “previše igralo”.
Lijek koji nudi Čudna Barbie je da Stereotipna Barbie ode u pravi svijet i tamo popravi (utješi?) dijete koje se s njom igra kako joj ove promjene ne bi postale stalne. Jer što može biti gore u ženskom svijetu osim celulita… Ali ispada da može gore kada Ken u stvarnom svijetu otkrije patrijarhat i odluči ga postaviti u Barbielandu. Sada su umjesto liječnice i predsjednice Barbike samo – savršene djevojke. One svojim dečkima spremno donose pivo i daju komplimente.
Pošto Gerwig za svoju temeljnu temu svoje priče bira baš patrijarhat njezinu verziju igre moći između muškaraca i žena treba i analizirati. Gerwig temeljnu grešku svog (navodno) feministički osviještenog filma čini tako što preuzima verziju feminizma kojom bi se najviše ponosio samo neki aktivist za muška prava.
I u stvarnom svijetu žene mogu biti liječnice, znanstvenice, pa i predsjednice samo što je podmukla strana patrijarhata u tome što se ne odnosi samo na poziciju već na mikroagresije koje žene moraju pretrpjeti trpjeti na putu prema i dok sjede na tim pozicijama. Patrijarhat se očituje u razlici u plaći i vremenu posvećenom djeci i domaćinstvu. Pa bome i samo u zdravoljudskom komuniciranju. Zar je zbilja 100 godina prošlo od sufražetskog pokreta samo kako bi Znanstvenica Barbie kao prikaz svoje emancipacije odabrala da umjesto suknje obuće hlače?
Barbie je općenito zabavan i vizualno veličanstven film. Sveobuhvatan je i širok po pitanju povijesti Matellove najpoznatije lutke. Nažalost, sadržajno je tanak poput nekog tržišnog kataloga. Osim što je često slika bitnija od bilo koje narativne povezanosti, film je pun ili propuštenih ili nerazrađenih prilika.
S Čudnom Barbie se netko previše igrao, ali na engleskom ‘played too hard’ u kombinaciji s njezinim labilnim psihičkim stanjem može imati konotaciju seksualnog napada. I zašto je ona čudna samo zato što se ne uklapa u ukalupljene pojmove ljepote? Uostalom, mora li (a da ne kažem: može li) jedna Barbika uopće biti simbol ženske emancipacije i feminizma? Pogotovo ako se moć glavnog lika očituje kroz težnju da bude lijepa i nosi potpetice.
Zašto se jedna majka (Ferrara) u naizgled skladnom braku s bijelim muškarcem koji se trudi naučiti španjolski vratila igranju s lutkom skandinavske građe i izgleda? A način na koji ju je približila sebi je bio putem (opet šaptom) celulita. Na koji su način Kenovi podjarmili Barbike u Barbielandu i uvjerili ih da im je bolje da su služavke. I zašto su Barbike morale biti odvojene od Kenova kako bi im se osvijetlila njihova potlačena situacija?
Nije zgorega za ljetni blockbuster da samo bude očaravajuća humoristična fantazija za traćenje vremena. Samo zato što je redateljica žena ne znači da film mora biti aktivistički. Da, Barbie se može gledati kao slojevit film, ali njegovi slojevi su daleko od feminističkog manifesta.
OCJENA:
