Subota, 13 travnja, 2024

Najnovije

Pretplati se

blog-header-kakav-dobar-film

Newsletter

Pretplatite se na bilten bloga kako biste pratili najnovije vijesti i objave.

Povratak pred veliko platno

Sinoć je simbolički i faktički završena filmska sezona 2023. godine dodjelom najpoznatije i najprestižnije, ako već ne i najkvalitetnije filmske nagrade Američke Akademije neslužbeno poznatije kao Oskar. Priznao vam to ili ne, Oskare ipak iščekuje svaki filmofil makar to bilo svisoka ili s negodovanjem. Oskari su ipak nagrada za mase. Na temelju njih se stvara kino repertoar i TV program, a publika će nagrađenim filmovima češće dati šansu nego kritičkom konsenzusu klasika. I u tome nema ništa loše.

- Advertisement -


Kao samoprozvani filmofil, možda nije čudno da me zanima samo popis nominiranih i nagrađenih. Jedini put da se sjećam da sam popratila ceremoniju uživo bilo je 2006. godine i to samo zato što je za glavnog glumca u filmu Hod po rubu (Walk the Line, 2005) bio nominiran tada malo popularan Joaquin Phoenix. Umjesto njega ne sjećam se ni tko je osvojio. Sjećam se samo da sam bila ljuta i razočarana i iz protesta… Zaspala. Nakon toga shvatila sam da mi ne vrijedi gubiti san oko takvih tričarija, pa sam ponekad dala šansu samo skraćenim verzijama ceremonije kako bih sljedećih dana mogla prijateljima ili kolegama objasniti po čemu je netko zasluženi ili nezasluženi dobitnik.

- Advertisement -

venecija filmski festival 80

Sada starija, mudrija, filmski iskusnija smatram da je svaki dobitnik svog Oskara svakako zaslužio. Skroz logično, zapravo. Pobjednik je dobio najviše glasova i što onda ako je utakmica namještena? Na kraju se broji samo onaj tko osvaja medalju. Vrijedni, a zapostavljeni filmovi u medijskoj hajci dobit će svoje mjesto u analima filmskih časopisa,  TV programima, redateljskim retrospektivama….

Ali ova objava, prva nakon više od šest mjeseci nije o Oskarima već ju za njih vežem kao za neku odskočnu dasku. Jer nije lako nakon šest mjeseci hibernacije vratiti se u kolotečinu od najmanje dvije objave tjedno. Kada sam smišljala ovu objavu, dugo sam razmišljala o temi… Hoće li to biti neki trenutni filmski hit, povratak starim filmskim ljubavima ili možda pozdravno pismo?

Filmove volim odkad znam za sebe. Čak toliko da su postali neraskidiv dio moje osobnosti. Kad upoznajem nove ljude jedna od prvih stvari koju kažem o sebi nije moj posao ili zanimanje, već: Volim filmove. Prvi film kojeg se sjećam da sam pogledala bio je Petar Pan u tadašnjem kinu Dubrava. Koja verzija i iz koje godine nemam pojma. Sjećam se jedino da sam u uzbuđenju gledanja podvukla ruke u sjedalo i da mi se u sklopivim stolicama zaglavio mali prst. Ja sjednem, ono štipa, ja ustajem ono ne pušta. Tada tragedija, sada komedija!

U mladosti moja mama je ludila od količine puta koji isti film mogu pogledati ponovno. Sad kad s vremenskim odmakom gledam neke od njih, pitam se i sama što mi je bilo. Čak ni cijenjeni filmovi poput Imam dve mame i dva tate ili Ples s vukovima više mi nisu zanimljivi. Zato se neke stare filmske ljubavi i bojim ponovno pogledati. Što ako su loši? A što li tek misle svi oni ljudi kojima sam ih preporučivala, a vidjeli su u njima nešto tj. ništa što ja jesam. Ipak je to bilo doba bez interneta i ovisili smo o TV programu i kućno nasnimljenim kazetama. Ako se to može prihvatiti kao izgovor.

imam dve mame i dva tate film

Ljubav prema filmovima pomogla mi je da prebrodim stvarnost kada sam je smatrala sivom i surovom. Od njih dolazi i ljubav i opčinjenost dalekim zemljama – naravno, prvo Amerikom, pa kasnije Engleskom i Irskom, a onda intrigom za Libanonom, Hong Kongom, Antarktikom. Iz filmova dolazi i ljubav prema ljudskom rodu. Poistovjećivanje s raznovrsnim likovima i njihovim sudbinama, a još više manama koje nekad i ne mogu premostiti učinilo me (smatram) pomirljivijom.

Ako sam u išta ikad bila sigurna, bila sam potpuno uvjerena, da ću cijeli život na jedan ili drugi način provesti bok uz bok s filmovima. Tako sam i započela ovaj blog, upisala Školu dokumentarnog filma u Restartu, pisati za Hrvatski filmski ljetopis i  počela surađivati s portalom Film Fest Report i posjećivati Filmski festival u Veneciji.  Filmovi s u prikazivali svijet kojem sam uvijek težila i za koji sam vjerovala da sigurno postoji. Vjerovala sam da postoje takve dubinske priče i osjećaji, makar ih nikad nisam doživjela u svijetu oko sebe. A onda se nenadano dogodilo nešto potpuno neočekivano.

Prije, bit će sad već godina dana, i meni se ostvarila filmska priča. Ostvarila se tolikim čudim i tolikim intenzitetom, da mi se po prvi put učinilo da razumijem epske ljubavne priče, ali i da vidim novu dimenziju svijeta o kojoj se nisam usudila niti sanjati. Filmove sam nastavila gledati istim kvantitetom, ali sve je bilo ljepše i ispunjenije.

A onda je moja filmska priča došla do dijela koji se u kontekstu priče zove ‘sve je izgubljeno’ ili ‘crni trenutak’. Taj trenutak nije kraj priče i zapravo gotovo uvijek dolazi u pričama koje će imati sretan završetak, ali to je točka u kojoj glavni lik proživljava svoj najgori poraz i čini se kao da nema dalje. U mom ‘crnom trenutku’ dogodilo se nešto nezamislivo. Prestala sam gledati filmove.

hod po rubu

Doduše, to možda ne treba shvatiti tako doslovno. Na TV-u su se još uvijek danonoćno vrtile Gilmoreice – ovisnost koje nikako da se riješim već više od 20 godina, a bila sam i na 80. filmskom festivalu u Veneciji. Samo što je gledanje filmova postalo bolno i ponekad nemoguće. U Veneciji sam sa više filmova izišla nego prosjedila. Kad se sjetim i osobnog pobjednika festivala Uboga stvorenja (Poor Things, 2023) disanje mi se ubrza i hvata me anksioza. Dakle nije problem u filmovima, problem je u meni.

Ovaj period bio je potpuno ‘izvan karaktera’. Gadilo mi se pisati, gadilo mi se gledati filmove, a više od svega bilo mi je gnjusno razmišljati i stvarati stavove o nečem za što više nisam imala ni trunke emocije ni tračak vjere. I to je trajalo. Činilo se vječno, ali evo, trajalo je ‘samo’ 6 mjeseci.

Oskari 2024 Emma Stone s nagradom

Ali prave ljubavi očito se uvijek ponovno spajaju. Pa sam tako i ja ponovno završila u naručju filma. Zbog toga sam i preuredila blog, a i započela neke ozbiljnije suradnje. Valjda se čovjek ipak vrednuje po onome kako nastavi nego po mjestu gdje je pao. Nisam sigurna kako to objasniti Googlovom algoritmu, ali uz malo strpljenja i ustrajnosti i Kakav dobar film vratit će se na svoje zasluženo mjesto.

A ako ja nastavim korak po korak na svom zacrtanom putu, možda se i sve ostalo vrati na svoje mjesto. Ipak je ‘crni trenutak’ rezerviran samo za priče sa sretnim završetkom.


- Advertisement -
Prethodna objava
Sljedeća objava

ODGOVORI

Napišite svoj komentar
Unesite svoje ime

Najčitanije