Najnoviji dokumentarni film Ivana Ramljaka El Shatt: Nacrt za utopiju (2023) započinje neobičnim kadrom. Na širokom ravnom horizontu u svitanje uz cestu hoda samotnjačka figura. Iz nekog razloga, podsjeća me na film Rambo (First Blood, 1982) u kojem John pješači cestama SAD-a u potrazi za sigurnom lukom. Ipak, brzo postaje očito da ovaj čovjek nije Rambo. On autostopom zaista dolazi do mirne luke – vječnog počivališta ljudi s imenima koja se ističu u pustinjskom krajoliku. On meditativno zalijeva nadgrobne spomenike i detaljno popravlja dijakritičke znakove na spomen ploči. “Ako je ikad igdje ostvarena ideja komunizma, onda je to bilo u El Shattu,” obavještava nas citat na platnu.
O čemu se radi saznat ćemo od kostimiranih pionira na montažnoj pozornici usred nekog drugog krajolika. I ovdje je sunčano i boje su živahne. Dvoje glumaca – očito glumaca jer prenaglašavaju svoje pokrete – svim silama nam žele pokazati kako se pripremaju za nastup. Muškarac priprema glas pjevanjem, a žena razgibava udove. I onda recitacija kratkih povijesnih informacija o svjetskom poretku 1940-ih i masovnom dolasku izbjeglica na otok Vis.
Sada umjesto žarkog kolorita gledamo crno bijele fotografije i pokoji usporeni film. Preko arhivskih fotografija naneseni glasovi prenose sjećanja. Situacija na Visu je teška. Ljudi je toliko da ih otočka infrastruktura ne može adekvatno primiti. Ni hrane ni vode nema dovoljno, a nacisti prilaze sve bliže. Saznajemo da je odlučeno da žene, djeca i slabiji muškarci prevezu na sigurnije mjesto. Doznajemo iskustva napornog putovanja preko Barija do Egipta. I kako je ova mala komuna usred pustinje stvorila plodno pionirsko društvo.
“Nitko nije bio lijeni Dalmatinac. […] Nitko nije sjedio praznih ruku i prazne glave,” prepričavaju nam dojmove oni koji su u El Shattu živjeli. Dočaravaju nam dogodovštine sa scenskih nastupa, sportskih utakmica, partijskih sastanaka i radnih akcija dok se na platnu mijenjaju najčešće statičke slike iz logora. Zadivljujuće je slušati o raznim aktivnostima koje su se odvijale usred egipatske pustinje. Još je dojmljivije imati pristup fotografijama koje tako aktivno konkretiziraju sjećanja.
Što više govore, i svojim mislima otkrivaju i natruhe svojih osobnosti, tim više raste iščekivanje trenutka kada ćemo glasove moći spojiti s licima. Ali Ramljak radije bira snimiti glumce na izdvojenoj pozornici usred ničega ili filmsku ekipu kako snima pozadinski zvuk. Kombinacijom slika i linearne narativne strukture u kojima se djeca i mladi toga vremena sjećaju svog polaska, organizacije života i povratka iz El Shatta Ramljak snima tradicionalni dokumentarac. Možda baš zato svoj izričaj pokušava osuvremeniti, nadopuniti ili osnažiti igranim scenama.
Umetanjem suvremenih, igranih elemenata, Ramljak si dopušta sigurnosni izlaz. Ukočeni glumci stvaraju satirički kontrast nostalgičnim sjećanjima na ispunjeno djetinjstvo. Time ostavlja prostora da se komunistički period ipak bezrezervno osudi, što radi na štetu svojih govornika čime se njihova sjećanja djelomično obezvrijedi. Publika reagira gotovo naučenim (pod)smijehom na spomen riječi četnik, drug Tito ili petokraka. Snishodljivo se ceri na melankolična sjećanja o idiličnom vremenu za koje jedna od govornica smatra da je jedini period njezinog života u kojem se osjećala potpuno slobodno.
Pozitivna atmosfera dokumentarca El Shatt: Nacrt za utopiju odškrinja vrata preispitivanju prihvaćenog hrvatskog fenomena. Ponekad se čini da samo odabrani trenutci naše bogate povijesti postoje (ili smiju postojati) u nacionalnoj svijesti. U želji da se osudi sve loše mora se agresivno ušutkati i bilo što dobro.
Gledajući i slušajući iskustva iz El Shatta, i ja sanjam za društvom koje se toliko ponosi svojim identitetom da svoju kulturnu grupu smatra svojim najboljim izaslanikom. A vođena tom mišlju, zadovoljna sam i Ramljakovim uratkom. Zahvaljujući njegovoj viziji i ustrajnosti, jedna siva povijesna crtica oživjela je poput boja kaleidoskopa.
OCJENA:
