Film Elvis (2022) započinje nerazumljivom i nabacanom montažom djelomično prepoznatljivih trenutaka iz Elvisovog života. Ti trenutci razrezani su u kvadrate, prelijepljeni naslovima iz novinama, a ponekad i ilustrirani u obliku stripa. Preko svega se nadvija lisičji glas Pukovnika Parkera (Toma Hanksa, Elvisovog menadžera) koji namjerava opravdati svoje vodstvo Elvisove karijere. Hanks to pokušava s upitnim naglaskom i ispod neuvjerljivog odijela za debljinu.
S druge strane, Austin Butler prikladno je karizmatičan kao Elvis i njegova pojava na filmu plijeni pažnju. Šteta što ne dobiva dovoljno prostora da ga se istraži kao lika. Film je konzistentno ispresijecan tako da niti jedan odnos ne dobije vremena za disanje, niti jedan nastup nema nade da nas osvoji, a niti jedna kontemplacija ne rezultira prosvjetljenjem.
Umjesto toga Pukovnik Parker svaku scenu opisuje iako ju mi upravo gledamo. Kada Elvis stoji sam, Parker dodaje: vidio sam ga odvojenog od grupe. Kada se Elvisova majka propije, Parker komentira: majka mu je previše pila dok nije nastradala. Kao da Luhrmann ne vjeruje da će publika iz veoma izričitih scena uspjeti iščitati pouku. Ta je tehnika posebno zastupljena u žanru superheroja, ali ako je Luhrmann Elvisa htio prikazati kao superheroja svojeg vremena, nije to ni na koji način uspio.
U jednom trenutku, bježeći od slave i obaveza, Elvis se odveze na Ulicu Beale poznatu kao središte (sjedište?) blues glazbe. Tamo završi u klubu s prijateljem B.B. Kingom gdje zajedno gledaju nastup Little Richarda. Ovo je ujedno i jedini trenutak filma koji pokazuje ikakav puls. To je bio film koji sam željela gledati jer priča napokon malo dublje zagrebe u svog naslovnog lika. Jedna noć u Elvisovom životu koju provede sa starim prijateljem u klubu na ulici Beale gdje inspiraciju dobiva od Richarda, a s Kingom vodi sparing dijalog o glazbi i životu. Na engleskom bi rekli: shut up and take my money.
Nažalost, Luhrmann ako i ima neki fokus i poantu ili ih nije svjestan ili ih namjerno skriva. Film je nazvao Elvis, a naraciju vodi Parker. Iako poznat po bombastičnom vizualnom stilu, najupečatljiviji ostaju Elvisovi kostimi. Kada se napokon počinje nazirati kraj ove izmrcvarene ideje, Luhrmann nam se usudi servirati rečenicu; “Ti i ja smo jednaki.” Nju Elvisu upućuje Parker, a nakon svake replike zlikonosno u usta tura ogromnu cigaru. Jedino što se iz takvih redateljskih odluka da iščitati je da je Luhrmann spreman umiroviti se u svijet Marvelovih superjunaka. Možda je baš zato napravio mlak film koji će se lako izgubiti u moru sličnih naslova.
OCJENA:
