Grof Monte Cristo (Le comte de Monte-Cristo, 2024) višestruko je ekraniziran i prilagođavan naslov od početka igranog filma do danas. Meni u oko upada negdje oko 2015. godine kada sam impresionirana turskom serijom Ezel, a saznajem da se bazira na toj priči Aleksandra Dumasa. Na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu privlači me vidjeti francusku verziju. Pogotovo jer je film ostvaren u istoj bogatoj produkciji kao i Tri Mušketira iz 2023. godine.
Od početne scene vidljivo je da se radi o impresivnom epu. Duboki tonovi puhačke glazbe prodiru kroz mrak, a naš junak Dantès (Pierre Niney) izranja iz mora u plamenu i spašava ženu od utapanja. Radnja se razvija brzo. Kapetan broda s kojeg je skočio odmah se pokazuje kao zlobnik, a spašena žena nosi izdajničko pismo potpisano od izgnanog Napoleona.
Dantèsova nagrada za odvažan čin kratko će trajati. On zahvaljujući svojoj hrabrosti dobiva čin kapetana i napokon može oženiti ljubljenu Mercedes koja pripada višem staležu. Samo što… Zloba, ljubomora i pohlepa se umješaju u njegovu naivnu sreću i on biva izgnan u tamnicu na otoku koji podsjeća na Alcatraz.
Tamo, u rupi i samici provodi nekoliko godina sve dok mu jednog dana u ćeliju ne provali susjed. Njih dvojica više od desetljeća provedu kopajući put u slobodu. U ulozi Abbéa – njegovog druga i učitelja koji izgledom podsjeća na Da Vincija – našao se sve prisutniji Pierfrancesco Favino. Zahvaljujući njegovoj karizmi i nježnosti kojom interpretira Abbéa, ova trosatna priča svakim novim poglavljem dobiva na vrijednosti.
Ne moramo se lagati da je priča Grofa Monte Cristo sapuničasta. Puna nerealnih preokreta i dramatičnih izdaja. Ali na veliko platno postavlja ju se odlučno, a ne reda radi. To je primarno vidljivo u kostimografiji. Haljine su napravljene od teških, uvjerljivih materijala koji im daju prikladno bogat izgled. Otvoreni prostori su bujni i grandiozni – bilo da se radi o vrtu vile u kojoj je Dantès odrastao ili o prilazu špilji u kojoj će naći blago Monte Crista. Zatvoreni prostori, s druge strane, bogati su detaljima i gotovo da mirišu na drvo od kojeg su izgrađeni.
Sve u svemu, Grof Monte Cristo zadovoljavajuć je film starog kova. Jednostavna linearna radnja, velike teme o ljubavi, odanosti i izdaji, dobrog izgleda i uzbudljivog tempa. Obradovao me komentar nekih djevojaka u publici koje su iznenađeno komentirale kao im je brzo prošlo tri sata i koliko su uživale. To je sigurno dokaz da novoholivudska naracija koja se tako žustro bori za pažnju publike nije prijetnja tradicionalnom, a smislenom filmaštvu. Grof Monte Cristo dašak je svježeg, poznatog zraka koji ćete prihvatiti sa zahvalnošću.
OCJENA:
 višestruko je ekraniziran i prilagođavan naslov od početka igranog filma do danas.){kind=link}