Može li fan-kultura biti samokritična?
Na pitanje iz podnaslova je, iskreno, teško odgovoriti. No, svejedno je to pitanje koje mi se nametalo nakon što sam pogledao film Joker: Ludilo u dvoje (Joker: Folie A Deux, 2024)
Riječ je naravno o nastavku filma Joker iz 2019. u režiji Todda Phillipsa, a s Joaquinom Phoenixom u glavnoj ulozi. U nastavku se snagama iz prvog filma pridružila Lady Gaga, koja je utjelovila Harley Quinn, Jokerovu žensku partnericu u super-zločinaštvu u DC Comics sferi.
E sad, problematika koja je mene ovdje zaokupila ima najmanje veze sa samim filmom, odnosno kvalitetom i tehničkim aspektom najnovijeg Phillipsova uratka. S obzirom da se radi o redatelju koji se primarno profilirao u holivudskoj komediji 2000-ih, od kojih se izdvaja Mamurluk filmovi te primjerice moj osobni favorit Old School, vrlo je ugodno zamijetiti da se radi o nekome tko ima itekakav vizualni talent, viziju i u konačnici efikasnost da prenese ono što želi na ekran u obličju drame ili pak žanrovskog filma.
Nastavak Jokera je poput svojega prethodnika sasvim dobro izveden film s jasnom željom što se želi prikazati i umijećem snimanja komercijalnog američkog djela. Međutim, kada ulazimo u samu srž scenarija, što uključuje i to da je film žanrovska mješavina gdje je „uskočio“ mjuzikl, spotičemo se na ono što okružuje sam film, odnosno da opet ponovim, i njegova prethodnika.
To što su Phillips i ekipa koja stoji iza cijelog pothvata na neki način inspirirani odjecima na ono što su napravili prije pet godina nažalost je jedna stvar u kojoj film ostaje zaglavljen i ne dobiva potreban katarzičan element kojeg sasvim sigurno nastoji postići.
Podsjetimo se da je prvi Joker na filmskom festivalu u Veneciji te 2019. godine osvojio Zlatnog lava, ali ubrzo je sva umjetnička vrijednost filma, odnosno njeno kritičko preispitivanje palo u zaborav zbog toga što su „We live in a Society“ memovi i slika publike samog filma došli u prvi plan. To što je film protumačen, poput mnogih u prošlosti, kao egzaktna slika društva i određen poziv na anarhiju i „trganje“ svega što je važno, ostavlja u sjeni ono što je umjetnički vrijedno, a sama kreativna vrhuška filma, na čelu s Phillipsom i Phoenixom (koji je dobio ideju za scenarij) to je uzela kao motiv za nastavak. I davanje određene pljuske publici.
Upitno je koliko je pak sam Phoenix bio inspiriran za narativnu strukturu i priču filma, no njegova izvedba je u Ludilu u dvoje apsolutno važna. Ranjivost Arthura Flecka (pravo ime našeg antijunaka) glavna je vodilja nastavka jer je njegova ličnost preispitivana u samoj fabuli filma, kao i kroz odnos s Harley Quinn. Phoenix ovdje zadržava kompleksnost lika, ali ga isto tako uvlači u nepotrebne ekstreme preglumljavanja u muzičkim sekvencama, koje bez obzira na apsolutni showmaking talent njega samoga, ne idu uz korak glazbenim sposobnostima Lady Gage, koja je ovdje suzdržana. Phoenix jednostavno nije toliko glazbeno nadaren, barem u odnosu na pop-divu koja mu je ovdje partnerica i to se vidi.
Čak bih rekao da sami elementi mjuzikla izvan tog detalja u filma apsolutno funkcioniraju, ali oni su opet izdvojeni iz činjenice da Phillips radi film s namjerom da kaže nešto o tome kako je pogrešno kod njegovog Jokera, sasvim izoliranog od drugih iz DC filmskog svemira, okarakterizirati kao određenog junaka ili neshvaćenog mučenika. On je u jednom pogledu žrtva sistema, dok je u drugome apsolutni luđak koji je sasvim slučajno došao u pozornost javnosti.
Da bih se pozabavio samim pitanjem kojeg sam postavio na početku, moram se onda i osvrnuti na činjenicu da nastavak Jokera dolazi u drugačijem filmskom okruženju nego prvi. Što se tiče filmske industrije i tapete nastavaka, ovo je prvoloptaški samo jedan u nizu od njih, dok se onako općenito pop-kulturalno, nalazi u zanimljivom doba deformacije Internet „outrage kulture“.
Fan kultura ili fandom, doživio je ozbiljan udarac izlaskom prvog Jokera jer su ljubitelji stripovskih junaka bili poistovjećeni s „incelima“ koji svoje frustracije liječe gledanjem sličnim filmova, možda i nasiljem ili najprije određenim fantazijama o nasilju, što je i prikazano u filmu. Može se s druge strane reći i da je dio fandoma bio zadovoljan jer su konačno dobili određenu reprezentaciju na ekranu, što je naravno potaknulo rasprave u mračnim zakutcima interneta. Dok bi se o incelima i njihovoj reprezentiranosti na ekranu dalo još puno pisati i to je definitivno tema za zaseban članak, mora se reći da smo se u pet godina u samoj filmofilskoj kulturi malo ipak pomakli u tim nepotrebnim raspravama i došli… na nove nepotrebne rasprave?
Nedavno je voditelj jednog od popularnijih filmskih podcasta The Big Picture, Sean Fennessey, objavio na X-u post o tome kako je ova godina u raspravi o filmovima na našim najdražim digitalnim bespućima specifična po tome što polarizirajući filmovi izazivaju žučne debate o tome kako su autori i glumci trebali nešto napraviti u filmu kako bi zadovoljili određeno filmofilsko nepce. Naravno, rasprave u kojem jedna strana tvrdi da je određena stvar trebala biti ili ne biti u filmu, dok druga govori da je to glupost, nikud ne vode, a najmanje u zanimljivu diskusiju o samom filmu. I čini mi se da je to problem Jokera. Phillips je vidio komentare na prvi film i filmove općenito pa odlučio reći: znate što, debili? Evo vam ga. Joker ne smije biti reprezentacija nikog u kinu tko gleda ovaj film, a ako i je, to je debeli problem društva koje je stvorilo takve osobe.
I dok pišem ove retke, jasno mi je da ne mogu sasvim iskomunicirati što je film naumio na samom kraju kazati. Kao reakcijski komad ne funkcionira jer nije jasno gdje na kraju Phillips Jokera vidi i gdje završava njegova priča u narativnom, ali i karakternom smislu. To što Joker diskurs o prvom filmu vidi kao nepotrebnim se moglo iščitati, ali takav stav vrlo je teško napraviti stilski i narativno filmičnim, pogotovo kad se radi o IP materijalu.
Kao umjetničko djelo, onda dolazi do toga da je film preopterećen željom da progovori o društvu koje je sjelo u kino-dvorane da se relaksira ili dobiva intelektualne impulse na dva i kusur sata. Kao da ni sam Todd Phillips ne zna koja je funkcija njegovih Joker filmova, pa se na kraju ostaje zapitati zašto nam su u konačnici ova dva filma uopće trebala?