Evo nas i na dvadesetom Zagrebačkom filmskom festivalu, na neki način zatvaranju filmske sezone. Do kraja godine ne očekujem mnogo evenata osim pokoje kino premijere. Onda opet, pola od ovogodišnjih evenata nisam očekivala tako da nećemo odustati unaprijed. Da sam odustala unaprijed, ne bih stajala kraj štanda s ulaznicama na premijeri Zagreb film festivala i čekala da netko vrati ulaznicu koju neće iskoristiti. Tako sam završila na premijeri filma Sigurno mjesto i otvaranju festivala.
Ukratko o tom i filmovima prvog dana pročitajte u nastavku, a duže recenzije na engleskom jeziku uskoro će se naći i na platformi Film Fest Report. (Čim ih napišem!)
SIGURNO MJESTO (2022)
Mnogi su film Sigurno mjesto (2022) ocijenili kao precizan prikaz konfuzije i nemoći u situaciji pokušaja suicida bliske osobe. Moj dojam bio je drugačiji, ali ja nemam doticaja s takvim iskustvom. Zato se pitam je li onima koji su takvo što prošli film Sigurno mjesto odličan zato što se otvoreno bavi suicidom ili zato što je tu situaciju zaista dobro opisao.
Po meni je film pucao iznad svog kalibra i redatelj je ponegdje previše želio impresionirati svojim umjetničkim dosegom. Kao da je time pokušao zamaskirati mjesta u priči koja nije znao kako prenijeti. Čak je i njegova odluka da igra glavnog lika u priči koja je inspirirana njegovim iskustvom na neki način ‘dobra fora’. A s druge strane, kako tražiti propuste u intimnoj, bolnoj priči koju je autor tako iskreno odlučio podijeliti s nama?
TIHA DJEVOJKA (2022)
Tiha djevojka (An Cailín Ciúin) sve je češći primjer Irske kinematografije na Irskom jeziku. Baš kao i mnogi drugi filmovi o Irskoj, redatelj se oslanja na mističan i mitski krajolik kao da je sporedni lik u priči. Za protagonisticu uzima tihu djevojku iz naslova i iako joj nikad ne da snažan glas, njezina preobrazba uspijeva zahvaljujući strpljivom praćenju scena iz svakodnevice koje doživi jednog ljeta.
Iako se redatelj ne zamara nekim iscrpnijim pogledom na povijest Irskog siromaštva i bogatstva, napuštanja i predavanja djece, muškosti i ženskosti, on svojim širokim potezima ostavlja dovoljno prostora da svatko neku svoju priču projicira na ovo divno platno. Koliko god da bio proračunat ili banalan, ja sam uspjela i zaplakati.
POSLIJE SUNCA (2022)
Kada sam izišla s filma Poslije sunca (Aftersun, 2022), dva mladića govorila su o svojim dojmovima. Jedan je dao svoju procjenu filma, a drugi se divio što je sve prvi uspio iščitati iz viđenog. Nisam razgovarala s njima, ali i ja sam mu se divila. Osobno ruku u gipsu i ogrebotinu na ramenu ne bih nikad povezala s rakom, a on jest. Nije nužno u pravu, ali ima najviše dokaza da nije ni u krivu.
Poslije sunca priča je o posljednjem ljetovanju djevojčice pred pubertetom i njezinog predanog, ali srećom ponekad nesavršenog oca. Ali Poslije sunca je i istraživanje prolaznosti i nostalgije. Kao i interpretacije fragmentiranih sjećanja koja nikad ne nude dovoljno jasne odgovore. Zanimljiv, ali i zahtjevan film.
