ZagrebDox: Buđenje na Marsu (2020)

Zemlje Skandinavije, a posebice Švedska, u Balkanskoj kulturi imaju gotovo mitski status. Sve što je na Balkanu korupcija, tamo je pravedan i funkcionalan sistem. Sve za što na Balkanu treba otrgnuti od usta, u Švedskoj snabdijeva država. Sve što je na Balkanu ako prođe prođe, tamo je savršeno uređeno. Ali svako idilično, sterilno uređenje ima cijenu. U dokumentarnom prvijencu Dee Gjinovci Buđenje na Marsu (Réveil sur Mars, 2020) cijenu plaća obitelj Demiri.

Ova šestočlana obitelj bježi od progonstva u Kosovu i nada se sreću naći u Švedskoj. Ali Švedska im nije naklonjena odobriti trajno boravište. Štoviše, on im je već jednom odbijena. Odbijanje zahtjeva za stalnim boravištem samo Švedskoj ima poguban utjecaj na djecu azilanata. Oni od pretrpljenog šoka padaju u vegetativno stanje hibernacije poput kome, a zovu ga Sindrom rezignacije. Naravno, neki vjeruju kako ta misteriozna bolest postoji samo u Švedskoj da je to samo način imigranata da omekšaju vlasti da im se odobri viza.

Kada u filmu Buđenje na Marsu vidite kao sindrom rezignacije izgleda na primjeru ne jedne nego dvije kćeri obitelji Demiri – Ibadete i Djenete, nitko vas neće moći uvjeriti da to stanje itko može ili želi lažirati. Vidjeti majku i oca kako vježbaju mišiće, prenose do liječničkih ordinacija ili hrane svoje vegetativne kćeri je brutalno potresno pogotovo kada znate da i njihov najmlađi sin Furkan ima predispozicije za razvitak iste bolesti.

Buđenje na Marsu svoj naslov duguje baš Furkanu, čiji svijet mašte ispunjava dijelove filma koji se ne baziraju na intimnom životu njegove obitelji. Redateljica Dea Gjinovci objasnila je da je prva stvar koju joj je Furkan rekao bila da želi otputovati na Mars kako bi pobjegao od svih. Tamo želi odvesti i svoje sestre kako bi ih zaštitio od nemoći koja ih je i uspavala. Uz pomoć filmske ekipe, on od otpadaka gradi impresivan svemirski brod koji postaje fantastična protuteža groteskno teškoj situaciji u kojoj se nalazi obitelj.

I zašto biste onda htjeli pogledati bolno depresivan dokumentarac kao što je Buđenje na Marsu? Zato što ćete rijetko sresti obitelj čija lica ostaju toliko dobrohotno nježna čak i kad su suočeni s najgorim trenutcima u svojim životima. A strpljenje i nada s kojima se odnose prema svojim kćerima je razoružavajuća.

OCJENA: