Srijeda, 29 svibnja, 2024

Najnovije

Klub nula (2023)

Kaskader (2024)

Divljina (2014)

Pretplati se

blog-header-kakav-dobar-film

Newsletter

Pretplatite se na bilten bloga kako biste pratili najnovije vijesti i objave.

Žene razgovaraju (2022)

Za film Žene razgovaraju (Women Talking, 2022) mnogi su – uključujući i mene – prvi put čuli tek kad je nominiran za Oscara. To nije nužno neobično. Desi se da neki film proleti ispod radara i osvane na nominacijama. Ali rijetko se desi da ga ne zamijete kritičari. I sumnjivo je kada se radi o jedinom filmu koji je među nominiranima režirala i napisala žena. Smrdi na stavljanje kvačica reda radi.

Žene pričaju women talking 2022

- Advertisement -

Razočaravajuće je da se cijeli film Žene razgovaraju čini kao da želi popikati što više kvačica na prikaz ženskih života. Evo još jedan film u kojem su žene silovane i podređene svojim nadmoćnim muškarcima. Slično kao i u Sluškinjinoj priči (The Handmaid’s Tale, 2017–), one su neobrazovane, iskorištavane i prikovane u svoj izolirani svijet. Ali, naravno, ne bismo imali što gledati da se one ne žele izboriti za bolji svijet.




I tako nas film zatvara u štagalj u koji su se izdvojile predstavnice žena u zajednici gdje one milo i ponizno razglabaju o svojim opcijama. Žele li ostati u selu i boriti se protiv muškaraca za svoja prava ili žele otići. Nažalost, ova debata nema toliko energije koliko i zatvorena porota u Dvanaest gnjevnih muškaraca (Twelve Angry Men, 1957). One su ponizne, slabašne, rijetko viču, a i za to se ispričaju. U njima nema individualističkog i herojskog žara. One, vođene vjerom u Boga i oprost, teška srca razmatraju trebaju li napustiti svoju zajednicu serijskih silovatelja i pedofila.

- Advertisement -

Žene razgovaraju za svoj zaplet ima pokriće u tome što je baziran po istinitom događaju. Ni dvadeset godina nije prošlo otkad se unutar jedne ultra-religiozne zajednice otkrilo da muškarci iz zajednice žene drogiraju i brutalno siluju. Na tu vijest spisateljica Miriam Toews zamislila je kako bi mogao izgledati tok vijećanja tih žena. Ono što je prikazano na ekranu izgleda kao snimka kazališne predstave. A i replike su izrečene na pomalo kruti, kazališni način.

Žene pričaju

Redateljica Sarah Polley priču žena Menonitske zajednice obavija u tonove sepije kao da se radi o starim fotografijama. Kada razgovor stane, krajolik preuzima centralnu poziciju. Igra djece u poljima dobiva idiličan ton, a zalazak sunca djeluje poput pilule za smirenje. Umjesto da svojim redateljskim tonom prikaže suvremenost priče (koja to i jest), ona priči čini medvjeđu uslugu. Gledatelju dopušta da se izdvoji iz tog društva, iz tog vremena, iz njihovih patnji. Ipak se to dogodilo u nekoj zabačenoj religijskoj komuni. To se nikada ne bi dogodilo u Europi, zar ne?




- Advertisement -

Žene razgovaraju sigurno želi biti relevantan suvremeni film koji, ako ništa drugo, služi kao testament nepravednim napadima i mučenjima brižnih žena jedne zajednice. Ali ako njihova priča treba služiti kao zrcalo, pa i osuda patrijarhata u cijelosti, potrebno je osmisliti nove slike, nove replike i aktivnije osobnosti. Ovako je to samo još jedno mučno svjedočenje koje je lako otpisati, pa tako i zaboraviti.

OCJENA:

ocjena filma iza ponoci

- Advertisement -

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Najčitanije