Don Jon (2013) je jedna posebna filmska poslastica unatoč činjenici da se bavi čovjekom koji je opsjednut površnošću. Da riješimo odmah na početku: Don Jon je film o liku koji je opsjednut pornografijom i njegov hobi je prisutan tijekom cijelog filma. Ali za razliku od tematski sličnog filma Sram (Shame, 2011), atmosfera je potpuno suprotna.
U svojoj srži Don Jon je sličniji romantičnim komedijama koje Jon odbacuje na samom početku govoreći kao jednako nerealne koliko i pornografija u kojoj on uživa. Ovaj film i je nerealan, ali je i smiješan i zabavan i emotivan. Čini mi se da kritičari koji ga odbacuju nisu shvatili koji žanr zapravo gledaju ili su žanrom bili razočarani.
Jospeh Gordon-Lewitt osim što preuzima ulogu Jona ovaj film potpisuje i kao redatelj i kao scenarist. Priči donosi jednu simpatičnu, prozračnu kvalitetu koja film čini veoma gledljivim. Ali bez dobrog scenarija, Don Jon ne bi uspio toliko dugo držati pažnju. Zapleti filma su logični i uzbudljivo je gledati kao se priča razvija.
Jedan od najboljih aduta filma je Scarlett Johansson kao Jonova djevojka Barbara. Zbog toga što je desetka na skali privlačnosti (iako je Johansson sigurno jedanaest) Jon joj se odlučuje istinski posvetiti. Barbara je umišljena i zahtjevna, a Scarlett ju igra s posebnim otrovnim žarom. Zbog toga što ga Barbara natjera da ide u večernju školu kako bi dobio bolji posao, Jon upoznaje Esther. Ester u samo nekoliko scena postaje intrigantna nepoznanica zahvaljujući talentu Julianne Moore.
Nakon što se oslobodi toksične veze s Barbarom i opsesije pornografijom, uviđamo da je Jonov život ispunjeniji nego što se to činilo na početku. On ima dobre prijatelje koji mu čuvaju leđa i žele dobro, a Esther ga možda prvi put ikad potakne da pomisli da nije bolestan, da nije zgubidan i da i on zaslužuje sladunjav, sretan svršetak.