Film Meni (The Menu, 2022) nije mi baš pretjerano obećavao. Tema filma – vrhunska kuhinja, više puta je prožvakana tijekom pandemije. Bilo zbog toga što je na setu koji je ograničen na kuhinju lakše osigurati kovid mjere ili zato što su teme izvrsnosti, zajedništva i prehrane (tj. preživljavanja) dobile novo značenje. Na BBC-ju to je bio film Točka pucanja (Boiling point, 2021), u kinima je bio francuski film Brigada (La Brigade, 2022), a na HBO počela je serija Julija (2022). Ipak, film kojemu je Meni najsličniji po temi je meni omraženi Trokut tuge (Triangle of Sadness, 2022) od kojega je daleko pametniji i kvalitetniji.
U filmu Meni jedanaestero ekstremnih bogataša brodom odlazi na otok Hawthorne gdje će za 1250 dolara po glavi uživati u vrhunskom kulinarskom iskustvu. Na otoku ih dočeka Elsa (Hong Chau) i pokazuje im militantne uvjete u kojima kuhari žive kako bi im mogli poslužiti večeru. Na meniju se nalaze namirnice iz prirode sa i oko otoka, a kuhinjsko osoblje precizno priprema svako zrnce jela. U počeku sve izgleda kao još jedan moralizirajući prikaz prezasićene elite. „Jest ćete manje nego što želite i više nego što zaslužujete,“ zlokobno šapne Elsa jednom od gostiju. To su pojedinci koji će uvijek uspjeti pronaći neku zamjerku – bila to razdvojena emulzija ili nedostatak kruha. Čak ni život jednog kuhara nije dovoljan da ih potakne da nauče cijeniti što imaju.
Ralph Fiennes je Chef Slowik – isprva je uvjerljivo hladan i temeljit. Čini se jednako pretenciozan kao i elita koju poslužuje. Sve dok ne otkrije da je sve na otoku na meniju. Uključujući i kuhare i uzvanike. Razlozi zbog kojih je odabrao baš ovu turu gostiju za smaknuće, kao i razlozi osoblja da ga slijede u smrt ostaju površni. Finnes goste kudi zbog grijeha poput preljuba i pohlepe. Ali i zbog mnogo sitničavijih prijestupa. Na primjer, zbog toga što mu je glumac ulogom u lošem filmu uništio jedini slobodni dan. Pohvalno, ne izostavlja sebe s popisa grijeha. Jedina osoba koja se ne uklapa u priču je Margot (Anya Taylor-Joy) koja je na večeru pozvana iz koristi. Svojoj kolegici iz uslužne industrije Slowik daje mogućnost izbora: ili ćeš umrijeti s onima koji daju ili onima koji uzimaju.
Baš kao i u filmu Trokut tuge, besramno bogati suočeni su sa svojim dekadentnim ponašanjem zahvaljujući čovjeku kojega idoliziraju, ali samo kao svojeg slugu. U Trokutu to je bila večera s kapetanom, koja završi poniženjem; a u Meniju to je večera sa Slowikom koja završi ubojstvom. Obojica su jednako zgađeni svojom upletenošću u izdvojeni svijet bogatih koliko i njihovom samodopadnošću samima sobom.
U filmu Meni osim vrlo izričitog stava protiv razmaženosti elita protežu se i motivi posljednje večere. Gostiju je jedanaest plus Slowikova majka, a zajedno a Slowikom – samoprozvanim Kristom ili đavlom čini 13. Slowik na svojoj večeri ne služi kruh i time povlači crtu razdvajanja između posljednje večere i ove koju on služi. Ovdje neće biti zajedništva ni ljubavi ni praštanja. Još mnogo riječi, slika i simbola mogu se povezati s biblijskom pričom. Nažalost, iako evociraju teme i poruke koje film želi poslati, ti tragovi nisu dostatni da se odgonetne zagonetka. Izričita poruka nije jasna i zbog toga je završni dojam pomalo prigušen.
Vrlina filma Meni je napeta, zlokobna atmosfera koja se gradi na strahu od nepoznatog. Hoće li u sljedećoj sceni netko nasrnuti na konobare? Hoće li sljedeće jelo nekoga otrovati? Hoće li žena izbosti muža zbog nevjere kada će oboje svejedno umrijeti? Nervoza iščekivanja više uznemiruje nego na glasni vriskovi ili krvavi detalji. Priča filma Meni ima 100 minuta vremena upasti u klišej iz kojeg se ne može izvući, ali tome odolijeva na svakom račvanju. Čak je i lukavi rasplet zadovoljavajuć, makar sveukupno film ne uspije zadati onaj katarzični udarac. Finalni dojam: kompaktno, uzbudljivo, slatko. Onaj tko misli da je to lako reproducirati bolje da malo temeljitije prati film.
OCJENA:
