Duhovi otoka (The Banshees of Inisherin, 2022) bio je predzadnji film koji sam pogledala na Filmskom festivalu u Veneciji prošle godine. Nakon njega pogledala sam još samo Ne brini, draga (2022) koji kao da su novinari odlučili uništiti i prije nego što su ga pogledali. Iako pretposljednji, barem je odmah bilo jasno da je Duhovi otoka i najbolji film koji sam tamo pogledala.
Već i vrapci na grani cvrkuću da je film Duhovi otoka – ponovno okupljanje Brendana Gleesona i Colina Farrella s redateljem i scenaristom Martinom McDonaghom – film o raskidu jednog prijateljstva. Colm jednog popodneva saopći da se više ne želi družiti s Pádraigom. McDonagh – po svojoj prirodi i talentu od tog jednostavnog zapleta škaklja gledatelja od smijeha do očajničkih suza. Samo poseban talent od jedne rečenice može napraviti 15-minutu šalu („Jesmo li se posvađali?”), a jednu nonšalantnu odluku učiniti kataklizmičnom.
McDonagh je redatelj i pisac koji svakoga može zabaviti i zainteresirati svojim neočekivanim situacijama. U filmu Duhovi otoka koristi razne motive i stereotipe Irskog folklora i književnosti kako bi stvorio ugodnu pubsku atmosferu, ali i komentirao stanje stvari. U originalnom naslovu, banšije (duhovi koji nagovještaju smrt glasnim krikom) se nalaze na otoku Inisherin. Bome mi je trebalo par mjeseci dok nisam povezala da je Erin na irskom… Irska, a Inish je otok. Dakle u naslovu filma, banšije se nalaze na otoku Irske.
Irska književnost prepuna je razabiranja po problemu ili temi muškosti. U tradicionalnoj književnosti Irci su mlaki, bojažljivi i prilično niškoristi. Pomalo kao Pádraig koji se Colmu zgadio jer je dobričina. Colm – koji je nešto stariji – napokon je shvatio da mu nije preostalo beskonačno mnogo života, pa je odlučio stvoriti napjev po kojemu će ga se pamtiti. Dopušta svom egu da ga zavede u ideju, da ako se prestane družiti s Pádraigom će ga jednog dana pamtiti kao što se pamti Mozarta. Dakle jedan živi u bunilu veličine, a drugi u magli dobrog provoda. Nije slučajno i da su svi likovi na otoku Inisherin dok se na kopnu Irske vodi građanski rat. Nadam se da je vrijedno umiranja – osvrne se na eksplozije Pádraig. Ako je suditi po paraleli u kojoj se Colm okrenuo protiv njega, i nije baš.
Nije na odmet sjetiti se i Brexita. Odlaska Velike Britanije iz Europske Unije, a time i ponovno odvajanje Sjeverne Irske od Britanije. Na taj događaj dobro se nadovezuje lik lokalnog policajca Paedara (Gary Lydon) kojemu je samo do smaknuća, nije bitno za koju stranu. Krvožedni će uvijek naći izgovor za ubojstvo, ali u konačnici je poriv odvojen od bilo kakvog idealizma ili patriotizma koji su vladali Sjevernom Irskom prije mira. Paedar zauzima poziciju dvojakog simbola. Kao zlostavljač vlastitog sina služi i kao podsjetnik na desetljeća i desetljeća sadizma u republici Irskoj gdje je katolička crkva vjerojatno počinila više zločina nego sve paramilitarne skupine na sjeveru zajedno. I jedni i drugi djelovali su pod krinkom uzvišenog cilja. Paedar u policijskoj uniformi simbol je koruptivnog sistema koji štiti zlostavljače.
Nije čudo ni da Duhovi otoka nemaju sretan završetak. Naprotiv. „Ovo nastavljamo do groba,“ najavljuje Pádraig. Ponovno se referirajući na povrede i na inat koji se ne može samo tako iskorijeniti. Povrede nanesene katoličkom stanovništvu u Sjevernoj Irskoj od strane diskriminatornih Britanaca i zakonskih sustava i gubitci koje su protestanti trpjeli od strane boraca za slobodu ne može se samo pomesti pod tepih.
Ali nakon svih ovih interpretacija i koliko još mogućih, Duhovi otoka ostaje jedna dirljiva komorna drama. Farrell s nekom posebnom, optimističnom energijom u koraku dočarava Pádraiga i njegovo osjetljivo srce koje nosi na dlanu. Na početku nam je smiješno kako ga Colm odgurava od sebe, a onda shvatimo da se smijemo čovjeku koji plače. I, k vragu, i mi zaplačemo s njime. I to je bez da spomenem pozadinsku priču o seoskoj ludi kojeg igra Barry Keoghan. On s par šmrceva i nekoliko rečenica izgradi lik koji prožima i uzdrma cijelu priču.
Drama o prijateljstvu, muškosti i onome što ostavljamo za sobom nema šta biti ovako prijatna i meka. Male okrutnosti kojima likovi započinju svoje svađe zato i dobivaju toliko tragične posljedice.
OCJENA:
