Filmska naSTAVa u Tuškanacu

Ni sama ne znam kako sam dospjela na filmsku nastavu Hrvatskog filmskog saveza koja se inače odvija u kinu Tuškanac, a tijekom trajanja strogih epidemioloških mjera – naravno, online. Znam da mi se često reklamirala na društvenim mrežama i da sam se sjetila da sam već ispunila prijavnicu kad sam je drugi put otvorila.

Čudim se jer je Filmska naSTAVa zapravo program namjenjen prvenstveno osnovnoškolcima i srednjoškolcima što sam shvatila tek tamo oko trećeg sata, ali srećom i za nastavno osoblje pa se ipak nekako uklapam.

Zahvaljujući odličnom vodstvu i zaraznoj energiji stručnog tima koji se sastojao od Jelene Modrić, Tomislava Šobana, te Ane i Margarete Đordić uz pokojeg gosta kao što je to Nenad Puhovski radionici se nema apsolutno ništa za zamjeriti.

U proljetnom izdanju Flmske naSTAVe imali smo priliku pogledati pet izvrsnih dokumentarnih filmovahrvatske produkcije koji su jednako društveno i intimno razotkrivajući kao bilo koji međunarodni parnjak.

Evo mog kratkog osvrta na filmove koje smo dobili čast pogledati:

DJECA TRANZICIJE (2014.)

Kad kažu s neba pa u rebra, misle na reakciju koju izaziva ovaj film. Djeca tranzicije počinje prilično samozatajno, gotovo amaterski kad prikazuje prepoznatljivu unutrašnjost obiteljske kuće i ženu koja sjeda na kauč, vrti po papirima, pa zaplače. Nije me iznenadilo kada sam kasnije pročitala da je redatelj Matija Vukšić karijeru započeo kao televizijski novinar. Iako nas uvodi u samo četiri obiteljske kuće, njihove sobe, automobile i emocije, on jasno crta presjek cijelog našeg društva.

GLASNIJE OD ORUŽJA (2017.)

Ovaj dokumentarac počela sam gledati u sklopu programa Regioskop na AlJazeera Balkans, ali nisam stigla dalje od intervjua s Josipom Lisac koji se nalazi u prvih pet minuta filma; i to ako brojimo i uvodnu špicu. Na filmskoj naSTAVi imala sam obrnut problem. Ovaj put sam se u film previše uživila i nabrajanje i opisivanje ratnih budnica u meni je izazivalo tjeskobu. Srećom pa redatelj koji zna što radi odlično balansira poruke pjesama sa razmišljanjima i sudbina pjevača koji su ih ponosno slali. Prijateljski savjet: ne otpisujte na prvu – ovaj film prožet je suptilnostima za koje treba vremena da se vidljivo oforme.

BLOKADA (2012.)

Još jedan od filmova čija glavna tema i akteri na prvu može izazvati dosadu i otpor. Na trošnu unutrašnjost i ruševnu vanjštinu zgrade Filozofskog fakulteta, kao alternativno nastrojene pristaše blokade nastave najlakše je odmahnuti rukom. Ali zahvaljujući trezvenoj glavi Igora Bezinovića koji se prije ere sveprisutnih kamera našao usred jednog od najznačajnijih prosvjeda koji su se dogodili u Hrvatskoj. Film Blokada ne veliča svoje aktere i ne traži sljedbenike. Ako sam išta naučila iz ovog filma to je da se ne mora slagati s metodom da bi se mogao cijeniti rezultat.

GOLI (2014.)

Čitam svoje bilješke o filmu Goli i već me steže u prsima. Tema ovog filma naizgled je potraga za mračnom tajnom o djedovom životu o kojoj se u redateljičinoj obitelji nije pričalo, ali ovaj film je – namjerno ili slučajno – mnogo više od toga. Neću vas iznenaditi kad kažem da se film bavi svjedočanstvima djedovih prijatelja o vremenu provedenom u kaznionici na Golom otoku, te sjećanjima rediteljičine majke i sestre o djedu kao članu obitelji nakon povratka.

Slojevi ovog filma mnogobrojniji su od jednostavne osude komunističkog režima. Taj se sistem sastoji od ljudi koji ga podržavaju i uživaju u sadističkoj moći koju im pruža nad onima koji su određeni za neprijatelje. Kad jednog od tamničara s Golog otoka djed i njegova obitelj sretnu u mjestu gdje žive “on se pretvara u Golluma,” prisjeća se njegova kći. Djeda nije tukao režim nego slabić koji je koristio priliku samo je jedna od moralnih pouka koje se mogu iščitati iz ovog vrsnog prvijenca.

LJUBAVNA ODISEJA (2014.)

I onda šlag za kraj – intiman i kritički pogled u sebe od strane redateljice Tatjane Božić u mozaiku izgrađenom od preispitivanja bivših ljubavnika o tome što je pošlo krivo u njihovoj vezi. Ljubavna odiseja čini se kao film sniman kućnom kamerom iz ruke u očajničkom pokušaju redateljice da putem tuđih mišljenja izgradi stav o sebi. Na kraju poučeni njezinim iskustvom, mi učimo nešto o životu, ljudskoj ne/sreći i (da parafraziram Dylana) zauzimanju za sebe, tko god da to bio.