Prva naznaka da u filmu Jorgovani (2024) nije sve onako kako se čini uočljiva je na zabavi nakon dodjele televizijskih nagrada na kojoj je prisutna estradna krema kojoj su se nagrade dodjeljivale. Dolazi u obliku konobara koji najveću sličnost ima s Ujakom Festerom iz animirane serije Addams family, a vrlo brzo se otkriva da pića raznosi umjetnom rukom, dok svojom krade novčanike slavnih. Iako njegova priča ostaje sporedna, ona služi kao prvi tračak sumnje u radnju koja se odvija kao i malu pomoć u raspletu.
Priča Jorgovana na prvi pogled je očekivani uvid u svijet iza kamera. U prvom planu nalazi se slavni glumački par ispred i iza kamera: Igor i Katarina (Ivan Bosiljčić i Sloboda Mićajlović). Igor je samoživ i slatkorječiv, a Katarina britka i bistra. Samo što je zbog srednjovječnih godina njezina moć u padanju dok je Igorova u porastu. To je i uočljiv povod razmiricama koje ovaj medijski par vuče cijelu večer. U priču im često upada mlada kolegica Maja (Jana Bjelica), kojoj je Katarina navodno veliki uzor, dok joj je njezin muž predvidljivo ljubavnik.
Na zabavi su prisutni i ogorčeni Reditelj (Gordan Kičić) kojemu je nagrada za telesapunicu ispod časti i sanja o snimanju filma za Cannes. Tu je i scenarist – aktivni konzument opojnih sredstava od kojih (nije potpuno jasno) je dodatno munjen ili jedino zato sposoban funkcionirati u društvu. A onda su tu i dobrodušni producent kojemu je jedinome stalo da su svi sretni i zadovoljni time da osigura da ruski filmaš ostane na budućem projektu.
Jorgovani imaju izgled komorne drame potpuno prikladne i za scenu nekog kazališta. Radnja se razmješta i vraća iz dnevnog boravka u sobice gdje se mogu odvijati individualne drame. Unatoč mjestu radnje, redatelj Siniša Cvetić vješto izbjegava statičnost. Posebno je dojmljiv dio kada očajnog Igora uhvaćenog u laži Reditelj, Producent i Scenarist odvode u podrum u kojemu vrlo očito održavaju svoju inačicu Kluba boraca uz natruhe Trokuta tuge. Ovdje scenarist David Jakovljević pokazuje svoj talent jer si ne dopušta jeftinu kopiju kultnih klasika nego putem parodije prikazuje da se iza uglađenih, nasmješenih maski s naslovnica kriju svakodnevne prizemne frustracije.
Do samog kraja redatelj i scenarist raspliću konce koje su dotad pleli, pa tako Reditelj i Scenarist uspijevaju naći zajednički jezik, a ruski filmaš i Producent nalaze zajedničku žrtvu za financije. Najveći uspjeh je inkorporiranje naslovne pjesme za koju nije od početka očito kako će se uklopiti u priču da bi poslužila kao lijek za rane Igora i Katarine.
Da ne ostane dužan svom umjetničkom integritetu tako sladunjavim i sapuničastim završetkom, redatelj pokazuje zakulisje svoje meta drame. Iako Jorgovani započinju na već viđenim klimavim nogama kritike dekadentnog svijeta elite, krila dobivaju vještim miješanjem humora i umjetničkog pečata da bi se do kraja pokazali kao vrijedno i zabavno ostvarenje. Ovaj film neće vidjeti Cannes, ali već zabavlja široku publiku. Pa prostate odlučiti… Koje je dragocjenije?
OCJENA:
 nije sve onako kako se čini uočljiva je na zabavi nakon dodjele televizijskih nagrada.){kind=link}