Najbolji filmovi svih vremena časopisa Sight & Sound i ja

Ako ćemo iskreno, znala sam što želim napisati na temu nove ljestvice najboljih filmova svih vremena i prije nego što sam bila pogledala pobjednički film ankete časopisa Sight & Sound. Nikad nisam krila da znam više filmova Sylvestra Stallonea nego Jean-Luc Godarda. Neću ni skrivati da za redateljicu Chantal Akerman nikad nisam čula. A bome ni za njezin pobjednički film Jeanne Dielman 23,Quai du Commerce 1080 Bruxelles iz 1975. Ako ćemo skroz iskreno, nisam ni znala da je Sight & Soundova ljestvica nešto toliko bitno do nedavno. Prošle godine jedna od iščekivanijih vijesti iz filmskog svijeta bio je konačni poredak filmova na njihovoj ljestvici i mjesecima se reklamirala mjesecima kao vijest sezone. I šta će jedan neiskusan (sad bi se tu na engleskom dalo našaliti – non-seasoned) filmski kritičar nego uzbuđeno čekati vijesti sa svima ostalima.



Prije deset godina, buru reakcija izazvao je odabir filma Vertigo (1958) na vrh ljestvice umjesto Građanina Kanea (Citizen Kane, 1941) koji je prvo mjesto držao od 1962. godine. No, Welles se nije trebao prevrtati u grobu. I 2012. godine je bio na listi – i to na drugom mjestu. Građanin Kane je jedan od onih filmova za koje oduvijek znaš, ali nikako da pogledaš. Sjećam se da sam ga jednom počela gledati na novogodišnje jutro, ali nakon nekoliko uvodnih scena sam se probudila tek tamo negdje na zadnjem ‘pupuljku’.

Čula sam o mističnom značenju tog Kaneovog pupoljka. Navodno se o tome učilo i na kolegiju Filmologija na Filozofskom fakultetu zbog čega (osim zbog velikog interesa svih studenata) se nikad nisam usudila upisati taj kolegij. Nisam vjerovala da ću uspjeti razumjeti što je pisac htio reći. Ali bila sam u krivu. Kad sam napokon pogledala tog maestralnog Kanea, nije tu bilo puno mistike. Bila je to klasična, a time i dirljiva priča, o muškarcu koji je svoju nevinost utopio u neutažnoj ambiciji i na kraju požalio.

Građanin Kane najbolji film svih vremena Sight & Sound

S druge strane, Hitchcock mi je uvijek bio zanimljiv i potpisao je neke od meni najdražih filmova. Ali Vertigo nikad nisam voljela. Činilo mi se neuvjerljivo i pomalo apsurdno s kojom žestinom James Stewart postane opsjednut Kim Novak. Cijeli film je priča o čovjeku kojeg je netko trebao dobro pljusnuti i reći mu da malo ohladi. Uostalom, njega preuzima strast, a žena oko koje je strastven je hladna utvara. Onda još pogledaš Marnie (1964) čija je tema više manje tu negdje,pa odlučiš da Hitchcock ima i zanimljivijih i uzbudljivijih filmova.

Vertigo Sight & Sound anketa

Tako da, iako sam se veselila pročitati što je više od 1000 filmskih kritičara izabralo kao najbolji film svih vremena, nisam se pretjerano uzbuđivala. Kada je došla vijest da je najbolji film svih vremena (barem sljedećih deset godina) Jeanne Dielman, bilo mi je drago. Nešto novo na popisu za gledanje. I još i žena redateljica. Zašto, prokleto, ne?

Moj entuzijazam nisu dijelili drugi kritičari. Da mi je euro za svaki put kad su listu najboljih filmova 2022. opisali kao pobjedu ‘woke’ kulture, mogla bih na more. I svi su mi išli na živce. Pa da i je to pobjeda woke kulture, koga briga. Vidi tko se nalazi na drugom i trećem mjestu – naporni Vertigo i već dosadni Kane. Da se mene pita, ne bi se moglo glasati za prvih sto izbora na sljedećoj ljestvici. Već i vrapci na grani znaju da je Građanin Kane klasik. Ajmo malo reklamirati nešto novo. Koliko loš može biti film Chantal Akerman, pitala sam se. Uostalom. ne može biti dosadniji od Vertiga. Možda malo filozofsko psihološki poput Kanea. Što u tome može biti loše?




Pa, ovako. Jeanne Dielman nije loš film kao što loš film nije Vertigo iako ga ja ne volim i ne cijenim. Jeanne Dielman je frustrirajuć film koji traje 3 sata i 22 minute. U prvih 20 minuta naslovna junakinja toliko puta upali i ugasi svjetlo da me uši toliko bole da se bojim da neću izdržati ni do kraja prvog sata, a kamo li cijelog filma. Ali nisam se trebala brinuti. Bilo je tu još mnogo, mnogo ponavljanja, svako više iscrpljujuće od drugog. Ono što je ponavljanja prekidalo bili su razgovori Jeanne sa svojim sinom. U jednom navratu mali se sjećao svog oca, a u drugom su imali pomalo freudovski razgovor o seksu.

Jeanne Dielman Sight & Sound anketa

I tu dolazimo do problema s filmom Jeanne Dielman. Ovo je dobar i vrijedan film, ali najpodobniji je za sat filmologije. Na tom satu dalo bi se raspravljati o razlozima zašto Akerman više od tri sata prati svoju junakinju u mukotrpnim obvezama domaćinstva koje nikada ne prestaju. Dalo bi se analizirati kojim postupcima ona osigurava da su gledatelji potpuno upoznati s Dielmaninom svakodnevicom i kao ih mijenja izazivajući u nama nemir i napetost.

Dalo bi se i filozofirati o tome zašto ona zarađuje preko kreveta i zašto ju na kraju to izludi. A pogotovo bi me zanimala rasprava o tome zašto Akerman odabire mnoge od Dielmaninih kućanskih obaveza započeti, ali ih ne provesti do kraja. Najbolji primjer toga je kad se Dielman prima pletenja. Ona uzima svoju košaricu, provjerava uputstva, napravi možda očicu, dvije i onda sve sprema natrag u košaru. Naravno, bilo bi zanimljivo čuti i što tko misli da je poruka ovog filma.

Ali sve ove zanimljivosti i nabrajanja nisu dovoljni da stvore ono što je meni bitno da bih film nazvala remekdjelom. Ovaj film je savršena tehnička egzekucija bez imalo duše. Politička tirada bez poezije. I zbog toga se djelomično moram složiti da on i je pobjeda ‘woke’ kulture. Ali on slijedi utabanu tradiciju Sight & Sound liste jer ni Vertigo ni Građanin Kane nisu tehnički mnogo drugačiji. Preostaje se zapitati, možemo li od filmskih kritičara i očekivati nešto drugačije?

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Scroll to Top