Šoa (1985)

Šoa je film koji bi svatko trebao pogledati, ali to nije film za svakoga.

Za dokumentarni film Šoa (Shoah, 1985) znam već više od desetljeća. Svaki imalo potkovan filmofil zna za Šou – film uvijek u vrhu najboljih dokumentaraca svih vremena čije ime potječe iz hebrejske riječi za katastrofu tj. holokaust.

Samo i tehničke činjenice dovoljne su da ovaj dokumentarac učine impresivnim. Šoa traje devet i pol sati, a uređen je iz više od 300 sati snimljenog materijala. U njemu nema niti jedne arhivske snimke i redatelj Claude Lanzmann se oslanja na svjedočanstva žrtava, pasivnih promatrača i počinitelja da nam u pamćenje ureže sve groteskne detalje nacističkog konačnog rješenja. Intervjuira svjedoke iz Poljske i Njemačke kao i one u Grčkoj, Engleskoj i Izraelu.

Kada sam vidjela da će se Šoa emitirati na Trećem programu HRT-a, iznenadila sam se. Ali uskoro sam povezala da je film odabran da u dva dijela i dvije subote bude prikazan zbog Dana sjećanja na žrtve holokausta. Znala sam da mi je ovo rijetka prilika da se potaknem na gledanje tog filma. Ne zato jer sam mislila da će mi tih devet sati biti dosadno ili preteško. Šoa zahtjeva pažnju i posvećenost, a ja sam tu odgovornost izbjegavala.

Od prve scene se bilo lako prepustiti priči. Da, ona je teška i gnjusna, ali ponekad su naše svjedočanstvo i nelagoda najbitniji doprinos koji možemo ponuditi. Dok gledam prikovana za ekran znam, i znam to puno prije nego što će film završiti, da ja ovaj film ne mogu recenzirati. Zar da pratim kako redatelj postavlja kameru i bira kut snimanja dok svjedočim iskazima o istrebljenju ljudskih bića iz prve ruke?

Kad smo na Filmskoj naSTAVi obrađivali dokumentarce, shvatila sam da sam ja recenzent dojmova. Znam da se dojam stvara baš tim tehničkim odabirima, istančanom pripremom i planskom izvedbom, ali ja se više volim baviti društvenom ulogom filma koja je rezultat redateljevog rada.

Šoa me u mnogoćemu ostavila bez riječi. Nisam se uvijek slagala s redateljem jer mi se činilo da je ponekad osuđivao i navodio gledatelje na zaključke koje je sam prije donio. Jedini komentar koji bih samouvjereno mogla dati je da dok gledamo film ne smijemo upasti u zamku stavljajući se u ulogu nekakvog heroja ili suditi svisoka pasivne promatrače vjerujući da bismo baš mi bili ti koji bismo zaustavili holokaust. Šoa nas tjera prihvatiti da bi svatko od nas mogao biti svaki od njih – od najplemenitijeg do najdegutantnijeg. Možda je baš to uspjeh redatelja jer nas potiče da se zagledamo u sebe.

Kao zaključak, prepustit ću riječ boljima od sebe i citirati Rogera Eberta koji o Šoi piše:

Više od devet sati sjedio sam i gledao film Šoa, a kad je završio sjedio sam još malo i samo gledao u prazno pokušavajući razumijeti svoje osjećaje. Gledao sam sjećanja iz najnižeg poglavlja ljudske povijesti. Ali ujedno sam pogledao i film koji je život potvrdio sa tolikom strašću da nisam znao kamo ću sa svojim zbunjujućim osjećajima. Nema pravilne reakcije na ovaj film. Ovaj film je jedna ogromna činjenica, 550-minutni krik boli i bijesa pri suočavanju s genocidom. Ovo je jedan od najplemenitijih filmova ikad snimljenih.

Roger Ebert
© Criterion Collection

1 thought on “Šoa (1985)”

  1. Pingback: Quo vadis, Aida? (2020) - Kakav dobar film

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Scroll to Top