Najveći razlog zašto odabirem pogledati film Zora je zbog pomanjkanja zanimljivih premijera u kinima i jer još nemam niti jedan suvremeni domaći film recenziran na blogu. Ne znam ništa o Trilogiji Sunca niti o prvom filmu trilogije Zvizdanu. To znači da Zoru gledam izvan konteksta kao tabula rasa.
Tijekom prve trećine filma – u činu otvaranja, ako ćemo doslovno prevoditi s engleskog, ne nalazim ništa novo ni uzbuđujuće. Naprotiv, guše me već dosadni motivi hrvatskog filmskog stvaralaštva: tišina među ljudima, surovo siromaštvo, brutalni seks, otuđenje, otuđenje, otuđenje. Već sam se zapitala da možda ja nisam normalna što očekujem barem nekad pogledati film hrvatske produkcije koji je samo i jedino zabavan i ništa više.
OK, OK. Ne ideš gledati film Dalibora Matanića, a da očekuješ romantičnu komediju. Zora očekivano ima osjećaj i izgled pravog festivalskog filma. Krase ga zapanjujući krajolici i inzistiranje na krupnom planu šutljivih lica. Ni radnja nije pretjerano razumljiva. Dobivamo samo natruhe konflikata i motivacije među likovima koji razmatraju da li da prodaju kuće i odsele u grad ili ne. Uz neizostavnu prijetnju dolazaka “vaših” koji ugrožavaju “naše”.
I dok sam u glavi već smišljala kako pohvaliti Krešimira Mikića i Tihanu Lazović kao supružnike Matiju i Iku, te nenametljivo talentiranu Laru Vidović u ulozi kćeri Kaje u Zori se pojavio novi Matija (Marko Mandić). I dok prvi svoju kuću želi prodati, drugi gradi kuću identičnu njegovoj, pa i zrcali Matijine pokrete dok on sjedi i puši ispred kuće.
Ne treba dugo da film napokon jasno pokaže svoje paranormalno lice. Matija 2 izgleda kao demon, ali ponaša se kao pristojan gospodin dok originalni Matija izgleda nenametljivo, a ponaša se hladno i brutalno. U sve se tu upliće i treći/a Matija koju mnogi kritičari nazivaju anđelom, ali u filmu Zora ništa nije kao što se čini.
Nakon laganog, predvidljivog i mirnog početka, film Zora svakim sljedećim kadrom eksponencionalno propada u distopijsku noćnu moru. Time strašniju što je još uvijek puna stvarnih elemenata. Kada je film došao do svog hrabrog kraja, osjećala sam se kao da mi treba enciklopedija da mogu osjećaje o filmu pretočiti u riječi.
“Iza ovog filma se šuti” navodno je izjavio umjetnički direktor i selektor beogradskog FEST-a. I zaista, jedan polu-potkovani filmofil (ja) teško da će povezati sve meta-filmske poruke koje je Matanić uključio u svoj mračni scenarij. Ali da osjetite ovaj film ne treba vam znanje. Zora je mogla biti smještena i u Sjevernu Irsku koliko i u Dalmatinsku zagoru.
Zora je film o anđelima i demonima, o borbi dobra i zla. Samo što zlikovac ne nosi crni kaput, nema ružan ožiljak i izgleda prijeteće. Zora je film o zlu zanemarivanja, o vjerovanju u obećanja i nepropitivanje motiva. Zora je film o otuđenju od obitelji i zajednice i pokajanju nakon što je već prekasno. A to su teme koje svaki čovjek razumije.
OCJENA:
