Ne mogu reći da sam puno očekivala od Annette (2021). Štoviše, podjeljena mišljenja kritičara samo su mi produbila skepsu. Oni koji su bili ‘za’ zaljubljeno su opisivali zvijezde Adama Drivera i Marion Cotillard kao Henryja i Anne u neobičnoj ljubavnoj priči u formi mjuzikla kojoj je svoj osobni pečat dao redatelj Leos Carax.
Gotovo su buntovno obožavali modernitet pjesama u filmu kako da unaprijed žele obezvažiti kritičare ‘protiv’ kao dosadne tradicionaliste. Kako volim mjuzikle i nije mi teško gledati u Adama Drivera, odlučila sam Annette dati šansu.
Nisam obožavateljica mjuzikala u kojima se stalno pjeva jer mi je draže kada likovi preplavljeni emocijama odjednom prijeđu u pjesmu. Annette je jedan od tih stalno pjevnih mjuzikala, ali zbog toga je i tako šarmantan. Ne sjećam se da mi ikada sith poput ‘”možemo li početi” ili “toliko se volimo” tako oraspoložio. Njihove melodije su umirujće i utješne i nećete ih tako lako uspjeti izbaciti iz glave. Zahvaljujući šarmu glavnih glumaca, zaplet tako jednostavan kao ljubav između komičara i operne pjevačice bit će zanimlijv.
Taman kada se čini da priča više nema kamo ići, ljubavnici dobiju dijete – Annette. Nažalost, unatoč faktoru iznenađenja koje inspirira njezina pojava (da vam ne odam, ako ćete gledati), priča brzo nakon gubi na snazi i sve većim koracima prelazi u grotesku.
Zapravo mogu točno odrediti trenutak u kojem je za mene film propao. To je kada Henry čuva Annette dok Anne prima hvalospjeve na pozornici. On puši i pije dok sjedi na vlastitom djetetu. Nakon ovog može samo gore i gore. Ovaj događaj slijede umorstva, priviđenja, magični darovi i napokon kazne i pokore.
Ono što me smeta kod filma Annette nije ni neprestano pjevanje, ni sladunjava radnja, ni melankoličan kraj. Smeta mi što je Annette prvih sat vremena jedan film koji mi odgovara i intrigira me, a onda mi taj koncept obrne naglavačke. Tada počne neki novi film koji na žalost ne drži vodu. Baš kao i Henryjev scenski nastup, Annette hoda na granici pretjeranog i nevažnog sve dok ne poklekne.
Kad se sve zbroji i oduzme, moram zanemariti činjenicu da su mi u glavi još uvijek pjesme iz filma i sjetiti se svih onih minuta kada sam htjela pobjeći glavom bez obzira ali mi je bilo neugodno izaći iz kino dvorane. Posljednja presuda je neumoljiva.