Uz neke filmove čini mi se neprikladno jesti kokice iako ih smatram integralnom komponentom kino iskustva. Jednako tako mi se neke filmove čini nedolično recenzirati. Tako mi je bilo sa filmom Šoa (1985), a nisam ni jedina što se tiče filma Quo vadis, Aida? (2020). Treba li uopće davati umjetnički sud priči koja traži samo da joj se svjedoči? Iako ne znam odgovor na to pitanje, pod dojmom filma osjećam potrebu da kažem nešto, pa makar to bilo da nemam riječi.
Quo vadis, Aida? film je visoke produkcije i svjetskog izgleda. To znači da kada gledate film nemate dojam da gledate filmski set, već da ste dio priče koja se odvija upravo tu pred vama. Redateljica i scenaristica Jasmila Žbanić časti nas vješto promišljenim scenarijem, samopouzdanim vođenjem kamere i živim, surovim izvedbama svojih glumaca.
Od prve scene, Žbanić postavlja ton napetosti koji će potiho, neugodno ključati sve dok neprimjetno ne postane potpuno neizdrživ. Quo vadis, Aida? gledatelja neprestano drži na granici između bespomoćnosti i ludila. Jedno je sigurno – takva atmosfera nije slučajnost nego dokaz zrelosti i vještine redateljice.
Iako je tema filma genocid u Srebrenici, kamera prati Aidu (Jasna Đuričić)– UN-ovu prevoditeljicu, učiteljicu i majku koja bjesomučno pokušava naći način da spasi život svom mužu i dvojici sinova. Aida je kvalitetan lik kojeg možemo razumjeti čak i onda kada ne postupa kao svetica. Ona je odlučna spasiti svoju obitelj dok potpuno ignorira molećive povike iz rulje da i njima pomogne. Gdje ima rata, nema časti.
Nakon gledanja koda filma mi nikako nije sjela. Činilo mi se kao da samo nadodaje sol na otvorenu ranu i Aidu nikako da ostavi na miru. Ali onda sam pročitala da se Quo vadis? može interpretirati kao odlazak na ponovno raspeće. Aida čini točno to – dopušta da ju se razapne i drugi put za dobrobit budućih generacija.